Budući da su u lakšim kategorija boksači lakši, naravno da su i udarci lakši. Ali, to ne mora značiti sto posto. Sjećam se kad sam bio u banjalučkoj Slaviji. Ostvario sam 16 pobjeda, a od toga 14 nokauta * Kao klinac sam se znao buditi u četiri sata ujutro, dok sam još bio u Zagrebu i dok još nisam trenirao boks, da bi pogledao Muhameda Alija. Bio je idol svakom klincu koji je nešto maštao o boksu

"Volio sam nogomet, trenirao sam oko godinu dana za NK Zagreb, no u jednom uličnom obračunu, s 13 ili 14 godina, branio sam jednog dečka, potukao se, dobio šljivu, ali sam tog drugog istukao. Zamijetio me je jedan mladić i odveo na boks, u Boksački klub Trešnjevka. Tu je sve počelo", priča nam Puljanin Naser Rušidi, član legendarne ekipe Boksačkog kluba Pula koje je u sezoni 1982./83. u iznimno jakoj konkurenciji osvojila državno prvenstvo.

Rođen je u Zagrebu 20. rujna 1964., pokojna majka bila je iz Podravine, dok je pokojni otac s 13 godina došao u Hrvatsku iz Gostivara u Makedoniji. Mnogi Puljani pojeli su s užitkom pizzu koje su načinile njegove vješte ruke, jer je punih 26 godina, sve do prije dvije i pol godine, radio kao pizza majstor u pizzeriji Jupiter.

Naser je već s 15 i pol godina nastupio kao senior BK Trešnjevke, sa 16 već imao nastup za seniorsku jugoslavensku reprezentaciju u Budimpešti, na tada jednom od najjačih međunarodnih turnira u Europi, dok je s nepunih 17 godina postao vicešampion Balkana.

Pero Tadić, njegov suborac u zlatnoj generaciji BK Pule, kasnije trener, ali i poslodavac u pizzeriji, kaže: "Naser Rušidi je rijetka kvaliteta, i kao čovjek i kao sportaš. Odgovoran, kao stroj precizan, ljudina, što obeća to napravi. Bio je sjajan boksač, imao je tehniku, bio je brz i što je najvažnije, imao je želju za pobjedom. To imaš ili nemaš".

Višestruki prvak

Rušidi je šest, sedam puta bio seniorski prvak Jugoslavije, godinama je bio član jugoslavenske reprezentacije, a nastupio je i na Europskom prvenstvu 1985. Jučer smo s njim razgovarali na osunčanim Valkanama, u društvu vjernog mu psa Maksa.

- Uvijek ste nekako mirni, opušteni. Jeste li takvi bili uoči mečeva i u ringu?

- Po prirodi sam miran, ali je, normalno, prije samog meča postojala sportska trema, kao i kod svakog sportaša. No, čim uđeš u ring, opali gong, to je to, trema nestane. Trema je dobra ako je pozitivna.

- Kažu da trema raste s uspjehom. Kad si mlad, ideš naprijed bez straha, dok kasnije mukotrpno ostvareno možeš izgubiti jednim primljenim udarcem, jednim padom.

- Tako je. Teško je doći do razine na kojoj moraš braniti stečeni status. Dođe ti mlađi boksač koji nije toliko renomiran i nije u tvom rangu, a "gladan" je. Tu je veća trema nego kad boksaš protiv nekog tko je u tvom, ili čak u višem rangu. Jer, protiv takvih ćeš biti oprezniji, koncentriraniji na meč, dok ćeš protiv manje rangiranog boksača biti opušteniji. I to te može koštati. Tako je u svakom sportu.

(

- Boksač težih kategorija može reći da je lakše boksačima nižih kategorija, jer imate iste vilice, a njega pukne 100, a vas 50 kilograma.

- Ima tu istine. U manjim kategorijama ima više udaraca, a budući da su boksači lakši, naravno da su i udarci lakši. Ali, i to ne mora značiti sto posto. Sjećam se kad sam bio u banjalučkoj Slaviji - ostvario sam 16 pobjeda, od toga 14 nokauta.

- S uspjesima u BK Puli, to su vrhunci Vaše karijere?

- Pa može se tako reći. Relativno mlad sam se oženio i dobio dijete.

- Koliko djece imate?

- Troje. Sina i dvije blizankinje. Svi punoljetni.

Obračun s Amerikancima

- S kojim protivnikom Vam je bilo najteže?

- Kad je bivša Jugoslavija boksala prijateljski meč protiv Sjedinjenih Američkih Država, čini mi se u Borovu, ne sjećam se imena svog protivnika - rundu, rundu i pol je on mene deklasirao. Trener me je u pauzi pitao: "Sinko, jel možeš?". Rekao sam mu da ću ga sada napasti. Tako je i bilo. Preuzeo sam u drugoj rundi inicijativu , treću sam ga uništio. To se tako kaže. Pobijedio sam odlukom sudaca 3-2. Zanimljivo, jedan naš sudac glasao mi je poraz, a dva Amerikanca pobjedu.

- Publika zna cijeniti poštenog boksača, pa bio i suparnički, kao što ne voli prljavog borca, u bilo čijim redovima.

- Pogotovo u Puli. Pulska publika stvarno je znala boks! Znala je nagraditi pljeskom ne samo domaće, već i suparničke boksače. Pula je grad s tradicijom boksa, i to je tako. Ljudi znaju boks, cijene ga i poštuju.

- Koji su Vam treneri obilježili karijeru?

- Mislim da mi je trener Ivan Sertić, kad sam počeo u zagrebačkoj Trešnjevci, obilježio put u karijeri. On je vidio nešto u meni, forsirao me, imao je povjerenja u mene. A bilo je strašno dobrih trenera i u Puli, kao što su pokojni Ico Jaramazović, Aldo Buršić, a bio je tu i Oto Gerlič. On je bio i velik boksač, strašan kontraš, samo što nije imao sreće jer je boksao u doba Mate Parlova. Gerlič je bio pravi, pravi čovjek.

Kličko nema feeling

- Sedamdesete i 80-te godine su zlatne godine svjetskog boksa: Muhammad Ali, Joe Frazier, George Foreman.

- Kao klinac sam se znao buditi u četiri sata ujutro, dok sam još bio u Zagrebu i dok još nisam trenirao boks, da bi pogledao Muhameda Alija. Svakom klincu koji je nešto maštao o boksu idol je sigurno bio Muhamed Ali. Naravno i Joe Frazier, strašan boksač. Gledao sam neki dan film o Muhamedu Aliju, između ostalog i te mečeve s Foremanom i Frazierom. Ma to je bilo… A danas? Boks je napredovao, no današnji profesionalni boks ne može se usporediti s ondašnjim. Možda smo mi stariji boksači nostalgični, no meni je tada bio draži. Danas je sve na brzinu, sve je isprogramirano, napravljeno da dođeš do toga, to je sada industrija boksa. Boks je nekad bio ljepši. I nepredvidljiv. Vjerojatno ste i vi gledali meč Anthonya Joshue protiv onog Rusa. Rus ga je demolirao; pokazao mu je školu boksa i onda ga je Joshua u osmoj rundi nokautirao. Meni je sada, štogod tko mislio, najbolji teškaš Tyson Fury. A kad sam ga prvi put gledao protiv Klička, mislio sam tko je ovaj.

- U meču Klička protiv Joshue prvi put sam navijao za Klička, ne sviđa mi se Joshua unatoč svim kvalitetama.

- Kličko ga je trebao završiti u četvrtoj, petoj rundi, ali nije. Kličko nema taj feeling. On se boji da, ukoliko se istroši, neće imati snage za iduću rundu.

- Previše proračunat.

- E baš to. Međutim, Kličko je strašan boksač, predstavnik sovjetske škole koja je vladala amaterskim boksom.

- A postoje i sjajni boksači koji nemaju jak udarac, kao što ga baš nije imao naš Bosanac Felix Sturm (Adnan Ćatić).

- Da, da. To su takvi boksači koji idu na tempo, na izmjene udaraca. Ali, bio je velik tehničar i velik boksač. Napravio je veliku karijeru. Ne mogu svi imati i udarac i tehniku. To je teško. (Zoran ANGELESKI)