NAKON NAPADA NA DANTEOVOM TRGU Boris Stermotić noćne čuvare terasa pulskih kafića naoružao suzavcem

Nisam se mogao pomiriti s napadom tih kompleksaša na umirovljenika na Danteovom trgu. Odlučio sam pomoći onima kojima je ugrožen život. Nema smisla da penzići nadrljaju zbog tih kretena i na pamet mi je pala ideja kako bih ih mogli naoružati sa sprejevima. Kontaktirao sam proizvođača sprejeva, Gorana Berića iz Zagreba koji je donirao 40 komada

Nakon nedavnog gnjusnog napada na čuvara terase kafića na Danteovom trgu, Puljanin Boris Stermotić osnivač i glavni instruktor prve Hrvatske škole preživljavanja (Extremesurvive) morao je nešto napraviti. Nije se, kaže, mogao pomiriti s takvim činom te je odlučio pokloniti prvi hrvatski suzavac onima kojima je to potrebno, umirovljenicima koji mizernu penziju dopunjavaju radeći kao čuvari.

Povod? Čisti altruizam. O ovom nesvakidašnjem humanom činu razgovarali smo oko 9 sati ujutro. On je već bio u akciji. Otplivao je jutarnju rutu, koji kilometar. Ovog ljeta cilj mu je oplivati zapadnu i istočnu obalu Istre.

Dočekao me sa sprejem, ali ja nisam prijetnja, šalim se.

- Nisam se mogao pomiriti s "ispadom kompleksaša“ na umirovljenika na Danteovom trgu. Kako se bavim školom preživljavanja, odlučio sam pomoći onima kojima je ugrožen život. Pošto sam instruktor preživljavanja po profesiji, preživljavam ne samo u prirodi već i urbanoj sredini. Nema smisla da penzići nadrljaju zbog tih kretena i na pamet mi je pala ideja kako bih ih mogli naoružati sa sprejevima. Kontaktirao sam proizvođača sprejeva, Gorana Berića iz Zagreba i vlasnika prvog hrvatskog suzavca koji je donirao 40-ak komada. Onda sam počeo tražiti penziće, odnosno "noćne ptice" da im to sve uručim i educiram kako se koristiti, priča BoRis. Baš tako mu piše na facebook profilu. To je njegovo kodno ime kada je u prirodi, a tamo je često. U svim vremenskim uvjetima. Što je gore, to je njemu bolje. Suočava se sa strahom, ako ne svojim, onda tuđim. Oduvijek ga je to zanimalo. Strast za prirodom i pustolovinom naveli su ga da započne na vlastitom rastu putem rada u renomiranim školama preživljavanja. U Italiji je radio dugi niz godina te postao certificirani viši instruktor preživljavanja u organizacijama poput Avventura tima (AICS) i FISSS-a gdje je eksperimentirao outdoor team building sa mladima s velikim rezultatima. Nedavno je postao i SIWA Survival Instructors World Association Honoris Causa.

Stekao je i mnoge druge diplome koje su pridonijele njegovu rastu, kao što su instruktor brdskog biciklizma, spasioc u moru, ronioc na dah, i drugo. Ljubav prema prirodi i pustolovini naveli su Borisa da osnuje prvu hrvatsku školu preživljavanja i života u prirodi.

Besplatni sprejevi

Sada besplatno najslabijima poklanja sprejeve. Održao je tečaj samoobrane i rukovanja sprejem pretežno za žene između 20 i 40 godina. Što se poklanjanja spreja noćnim čuvarima tiče kaže da su ga u početku gledali s nevjericom koja se lagano transformirala u veliki osmijeh. "Zašto radite ovaj posao, upitao sam jednog penzionera koji je stajao ispred terase koju je čuvao u tim jutarnjim satima. Nažalost penzija je mala, i umjesto da sjedim na balkonu po noći i pušim jer ne mogu spavati, dođem ovdje i zaradim nešto, odgovorio mi je. Pitao sam ga je li ga strah nakon nedavnog napada u Puli. A on mi je rekao "Njega su kukavički napali na spavanju sa leđa. Ja ne spavam, a dok imam ove šake, iskustvo ratišta i 50 godina mukotrpnog rada, ničega me nije strah!, priča nam. Napominje kako ga je u početku penzioner gledao s nevjericom i pitao je li iz policije, da bi se na kraju raspričao kao sa starim prijateljem i zahvalio mu na daru. Kaže nam da su ljudi jako sumnjičavi, jer danas nitko ništa ne poklanja.

Boris ne staje samo na tome. Preko društvenih mreža pokrenuo je akciju "Lovci na smeće" - pet vreća smeća, jedna oštra sreća. Potrebno je sakupiti pet vreća smeća uz more i daje na poklon nož za preživljavanje, a najbolji lovac na smeće imat će besplatni tečaj preživljavanja u samom srcu Velebita.

Sa djecom postaješ dijete

- Kao Robin Hood si, na strani slabih i nezaštićenih. Godinama si besplatno vodio Bosonoge, školu preživljavanja za djecu gdje si ih učio kako preživjeti u prirodi i usadio im neke zdrave temelje za život. Sada pak pomažeš umirovljenicima.

- Ma kakav Robin Hood. Sve je to krenulo jednom prilikom kada sam u Italiji radio s klincima u jednoj školi preživljavanja. Jedna 4-godišnjakinja dok sam joj vezivao pojas za penjanje pogledala me i rekla "Boris, hvala ti za sve to što radiš za mene." Tada me taj osmjeh osvojio, jer djeca su najiskrenija. Sa djecom ti postaješ dijete, a nema ljepšega nego biti djetetom u prirodnom okruženju.

- U međuvremenu se izrodila neka druga potreba, sa djece si se prebacio na noćne ptice.

- To su ljudi u sjeni, marginalizirani koji kao da ne postoje. Penzije su im nikakve, životare dan za danom i preživljavaju, to su naši heroji preživljavanja.

- Društvo je postalo jako egocentrično i okrutno.

- Empatiju možeš razviti tijekom života. Roditelji ti daju zasigurno dobru bazu. Pomoći nekome i dobiti osmjeh, nema ljepšeg osjećaja. To je po meni vrhunac postojanja i čovječnosti.

Nasilje je odraz slabosti

- Što je zapravo škola preživljavanja?

- To su sva ona znanja koja će ti u datoj situaciji produžiti život u po život opasnoj situaciji. Primjerice, jedna lako pamtiva riječ S.T.O.P. u sebi sadrži sve prioritete koji bi ti mogli pomoći da izađeš iz te situacije. S - smiri se, skloni se sagradi sklonište. U prirodi kad se zatekneš izgubljenim a stiže mrak najbitnije se skloniti da ne uđeš u hipotermiju, uz to bitno se smiriti da ne napraviš pogreške. T - tekućina, ona je odmah iza skloništa. Radiš na tome da čuvaš tekućinu da se nepotrebno ne znojiš ali isto tako i da nađeš tekućinu. Primjerice između stijena na obali možeš izvući kišnicu. Onda ti ide O, označi vlastitu poziciju. Bilo je brdo situacija u preživljavanju gdje se netko uspješno sklonio u svoj sklonište, zaspao zbog iznemoglosti a spasioci su mu prošli na par metara i nisu ga spazili. Bilo je dovoljno staviti na sklonište od lišća majicu jakih boja ili održavati vatru koja stalno dimi. Tek na kraju ide P - prehrani se, jer bez hrane možeš aktivno preživljavati i tjedan dana, bez vode par dana a bez skloništa par sati.

Žena loše educira muškarca

- Što napraviti u situaciji preživljavanja u prirodi, a što u gradu?

-U prirodi je dovoljno da si prirodan, odnosno da se prepustiš nekim instiktima koje svi imaju do neke godine i onda ih polako izgubimo. Primjerice kad pitaš dijete što mu je najbitnije ono će reći "Voda", a mi "Hrana, Hrana". Klinci znaju koji su im prioriteti i potreba, a što smo veći to se više udaljavamo od prirode i sebe te se u stvarnosti treba vratiti tom prirodnom, životinjskom biću i urođenom instinktu koji imaš. Za situacije u gradu ovisi koliko poznaješ jezik agresive, a i ona ima pravila ponašanja. Evo, primjer medvjeda. Medvjed te primijeti u šumi. Zaintrigiran je tobom te počinje dizati njušku, gledati i suprotstavljati se. Ako vidi da si prijetnja, počet će tresti stablo da pokaže svoju snagu. Ako ti u tom momentu ne spustiš pogled i ne ulizuješ mu se i ideš lagano u rikverc, on bi se mogao i zaletiti na tebe. Puno puta prvi zalet mu je i lažan zalet, da vidi koliko si jak. Tu te može spasiti da otvoriš jaknu, zadereš se i pokažeš zube. Ako ne, moraš se spustiti dole, glumiš mrtvog. Medo će te ponjušiti, i dobre su šanse da će otići. Korak po korak. Nažalost, tako je i s ljudima. Ego je problem i stav "Šta on meni može" Čekaj, ako ih ima troje, šta ulaziš u konflikt i čak ako si superistreniran. U neke situacije ne ulaziš. U stvarnosti shvatiš situaciju i možeš izaći kao pobjednik bez šaka i tuče. Nije potrebno spuštati se tako nisko. Problem je u tome da oni koji su nisko, stalno su tako, jer su istrenirani da tako budu. Ti koji nisi nisko, što ćeš s njima? Što ćeš se ići mlatiti i govoriti njihovim jezikom u kojem su bolji od tebe? Tako je i sa ženama, koje su nažalost još uvijek jako izložene agresiji.

- I dalje smo u mačističkom društvu odnosno gdje je patološki sindrom muške prevlasti u kojem žena nije dovoljno cijenjena na svim razinama - kako na poslu, obitelji, da ne govorimo o bujajućem obiteljskom nasilju koji se nekako prešućuje.

- Nisam ženomrzac, mizogin tip, ja sam humanist. No smatram da žena educira muškarca, a kod nas educira ga loše. Ako žena želi duševnog muškarca koji se bavi pjesmom, poezijom, umjetnošću on će to raditi da dođe do cilja - a to je uvijek prokreacija. To sam, eto, primijetio u Italiji gdje sam živio 15 godina. Pjevao sam s prijateljem ispod prozora curi u koju je bio zaljubljen jer tamo to žena želi, i onda ona indirektno educira muškarca na finoću i nježnost. Ovdje je drugačije. Ovdje padaju na frajere. On je mačo, on je frajer koji će prije ili kasnije biti prefrajer. Kada bi mu nakon prvog dizanja ruke na nju pokazala zube i dale do znanja i muškarci bi to promijenili, ne bi bili agresivni. Ti uvijek dopuštaš neko nasilje nad sobom i ti uvijek imaš i mogućnost da se makneš od nasilja. Ako sin vidi da je otac bezobrazan prema majci, ako je slabić jer govorimo o slabim pojedincima koji nemaju moć rasuđivanja, on će se tako isto sutra ponašati.

- U društvu ima jako puno nasilja i generalno se sve bazira na agresiji, počevši od političkog diskursa u kojem nema dvosmjerne komunikacije. Je li to odraz slabosti ili ega?

- Vjerujem da je to odraz slabosti i loše iskorištenog ega. Ego može biti pokretač u životu. Netko tko je svjestan sebe nema potrebu da se stalno izlaže i da se pokazuje. Ja nikada u životu nisam nikome rekao da sam visok, a imam 1,94.   Ne moram se hvaliti vlastitom visinom jer to jesam. Kada sam završio za instruktora preživljavanja svima sam se time hvalio. Kada sam s prvom grupom na Ćićariji ušao u hipotermiju jer sam imao kratke hlače i bez vreće za spavanje, a u ponoći je krenulo pljuštati, e tu sam naučio životnu lekciju. A ona je da u stvarnosti moram uložiti u sebe da postanem velik! I sada kad sam sposoban, nemam potrebu govoriti da sam sposoban, ja to jesam.

Preplivati Kvarner

- Puno plivaš. Oplivao si cijelu južnu obalu Istre, čemu to, i koje osjećaje doživljavaš?

- Pa krenuo sam s idejom da preplivam Kvarner, a onda se sve to transformiralo opet u potrebu da se pusti traga. Kada plivaš radi sebe plivaš s tijelom, a kada plivaš radi drugoga plivaš s dušom. Poslao sam brdo emailova i pitao sponzorstva, donacije i onda kad je prošlo dva mjeseca napokon je došao pozitivan odgovor a ja prestao s plivanjem i malo se zapustio. Uz to, plivanje je predivno, nakon par sati mozak ti se opusti i ti postaješ jedno s morem. Jedino što ti moram priznati je da je jako dosadno, jer plivati više od sedam sati bez prestanka 15 kilometara uz obalu, osim riba i plavetnila nemaš baš nekih velikih zanimacija. I tu je bitno da kreneš polako, svatko od nas to može. Otplivaš prvo kilometar, pa dva pa si uvijek postaviš cilj koji ćeš realizirati, ono da ti se ne desi razočaranje i tako izgubiš povjerenje u sebe. Uz to zanimljivo je vidjeti kako se tijelo i um ponašaju u novonastaloj situaciji, a toliko te ispuni emocijama da imaš osjećaj da si bez granica.