Bilo je zimsko doba. Hladan dan i još hladnija noć. Sve vrijeme nepomično sam sjedio na kasunu (lijesu, op. a.). Ispod mene mrtvac, a gore iznad mene četnici koji nas traže. Bilo je nelagodno. Četnici su prolazili oko groblja…

"Bili smo u okršaju s četnicima i morali smo se povlačiti. Naletjeli smo na pravoslavno groblje. U sekundi smo primijetili kako se nekoliko nadgrobnih ploča od udara granata pomaknulo. Taman toliko da se možemo provući između ploče i ruba groba te unutra sakriti. Morali smo to napraviti, nismo imali izbora. Dvojica suboraca ušla su u jedan grob, treći je pronašao svoj, isto kao i ja. Tako smo proveli otprilike dva dana kroz koja mi je kroz glavu svašta prolazilo. Znali smo da nas traže i zato smo morali biti strpljivi". Tako danas priča, punih 27 godina nakon ove ratne situacije, Puljanin Lovro Sangaleti.

U rat je išao zbog ideala, zbog boljeg života i zbog brata. Nekoliko godina mlađi, tada 33-godišnji Branko koji je početkom rata ostao bez posla, dragovoljno se u listopadu '91. preko noći prijavio u Hrvatsku vojsku.

"Mama mi je istog dana rekla da Branko ide na bojište, tako da sam se i ja odmah išao prijaviti. Kao stariji brat koji ga je želio zaštititi, imao sam potrebu biti s njim. Otišao sam dan nakon njega. Prvu ratnu godinu proveli smo zajedno u Lici, u 119. brigadi, bili smo na Maslenici i na još dosta ratišta. Imali smo sreću da nismo poginuli, a nismo bili ni ranjeni", kaže Sangaleti.

Naizgled nespojivo

Ono što je zanimljivo je da je dragovoljac Domovinskog rata Loris Sangaleti, a to je jedan od glavnih povoda za razgovor s njime, ujedno i tajnik Udruge antifašističkih boraca i antifašista Pule! Naizgled je to nespojivo jer u Hrvatskoj postoji predrasuda po kojoj dragovoljci Domovinskog rata, među koje spada i Sangaleti, uglavnom nisu antifašisti. Gura ih se, ili to čak i sami rade, u suprotan, desni politički spektar. Prema toj predrasudi, veći dio dragovoljaca Domovinskog rata bliži je ustaškom, nego antifašističkom i partizanskom pokretu. U javnom prostoru taj stereotip je dominantan.

Lovro Sangaleti pak ruši taj koncept razmišljanja po kojem status dragovoljca Domovinskog rata isključuje mogućnost da ta osoba otvoreno poštuje antifašizam. Njegov ratni put, ali i obiteljska povijest s ocem oficirom u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici, koji je njemu i bratu kad su odlazili u Domovinski rat podijelio par savjeta o tome kako preživjeti, dovoljno su zanimljivi da budu objavljeni u našem listu.

Tisuće sličica

Akcija u kojoj se spašavao u grobnici na pravoslavnom groblju ustvari je bila okršaj u kojem su morali bježati od brojnijeg neprijatelja. Neće reći gdje se to dogodilo, osim da je groblje bilo na povišenoj poziciji. Ulazeći u grobnice spašavali su živu glavu.

"Bilo je zimsko doba. Hladan dan i još hladnija noć. Sve vrijeme nepomično sam sjedio na kasunu (lijesu, op. a.). Ispod mene mrtvac, a gore iznad mene četnici koji nas traže. Bilo je nelagodno. Četnici su prolazili oko groblja, ali im očito nije palo na pamet da bi mi mogli biti skriveni u tri groba. Čuli smo povremena puškaranja, ali nisu išli prema nama. Držali smo se u savršenoj tišini, bojali smo se disati. U takvoj situaciji imaš dojam da se čuje kako ti srce lupa i da će te to razotkriti. Kad smo se nakon otprilike dva dana odlučili izvući iz grobova, trebala nam je sreća da se dokopamo naših položaja", kaže Sangaleti, koji se u 119. brigadi bavio vezom i telekomunikacijama. Prisjeća se kako je jedan od njih četvorice skrivenih u grobove bio iz Goražda.

"Čuo sam da je '95. teško ranjen, ali se izvukao. Drago mi je zbog njega jer smo zajedno preživjeli stresnu ratnu situaciju u kojoj sam imao prilike suočiti se i sam sa sobom, sa svojim strahom i brojnim životnim odlukama. Cijeli život mi je prolazio kroz glavu, tisuće sličica, shvatiš što si napravio dobro, a gdje si pogriješio. Vjerojatno i zbog tih razmišljanja uspjeli smo se stabilizirati i kontrolirati strah da u tom skučenom prostoru ne izludimo i puknemo. Naravno, u toj situaciji nisam mogao izbjeći razmišljanje o samoubojstvu ako bi nam prijetilo zarobljavanje. Znali smo da im živi ne želimo pasti u ruke", kaže Sangaleti, koji je imao još jednu situaciju u kojoj se bio spreman raznijeti bombom, samo da izbjegne padanje u zarobljeništvo.

"Brat i ja smo držali jedan položaj. Nismo bili adekvatno naoružani i prijetilo je da nas četnici doslovno u proboju ne pregaze. Linija nam nije bila dovoljno čvrsto postavljena i opasnost je bila velika. Svatko je od nas imao Kalašnjikov sa 150 metaka, pištolj i ručnu bombu. Brat je pitao što ćemo ako vidimo da se ne možemo izvući. A što ćemo - staviti bombu ispod sebe i završiti posao… Srećom, nisu napali kako smo očekivali i izvukli smo se", kaže Sangaleti.

Rata se, dodaje, manje prisjeća od onih koji su ga proveli po pulskim kavanama i oštarijama, ali su, kaže s podsmijehom, "veći borci" od njih koji su to prošli

"Takvi, a ima ih dosta, ratovali su čašama. Pula je imala puno ratnika iz kafića. No to su apsurdi s kojima moramo živjeti", kaže Sangaleti, koji je u vrijeme početka rata imao dosta neugodnosti zbog oca davno prije zaposlenog u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici. Neugodnosti je posebno bilo u Puli, gdje su oca ni krivog ni dužnog pogrdno nazivali četnikom i jugookupatorom, iako je u vojnu mirovinu otišao još 1961. godine!

"Kad smo brat i ja ušli u hrvatske uniforme, priča se počela okretati. Od četnika smo postali ustaše! Nismo znali od kojeg ćemo metka prije nastradati - ustaškog ili četničkog. Ma to su bila luda vremena! Ja sam prije rata bio predsjednik omladine, ušao sam u Partiju, bio sam društveno-politički angažiran, bio sam sekretar Partije u jednoj od radnih organizacija u Uljaniku. Znali su me provocirati da sam komunjara, ali su se svi ti pritisci odlaskom u rat počeli smanjivati i nestajati", kaže Sangaleti.

Očeva priča

I ratna priča njegovog oca, rođenog davne 1927. godine, izuzetno je zanimljiva, ali i u mnogočemu tragična.

"Tata je zbog posljedica ranjavanja u Drugom svjetskom ratu vrlo brzo, s jedva trideset godina, otišao u mirovinu. Kao mlad dečko otišao je u partizane. Prvi put je ranjen na brodu na kojem je bio zadužen za motor i glavni mitraljez. Jednom prilikom napali su ih njemački avioni i on je teško ranjen. Metak mu je probio pluća, vadili su mu dva rebra, plućnu maramicu… I drugi put je bio ranjen na brodu, ovog puta u nogu. Zbog velikih problema sa zdravljem rano je otišao u mirovinu i umro sa 78 godina", kaže Sangaleti, čiji je otac porijeklom s Lastova.

Tijekom rata u jednoj akciji koja je krenula s Visa prema Mljetu poginula je njegova sestra. Domaći ljudi su izdali tatinu sestru, i još jednog partizana i partizanku.

"Nijemci su ih žive htjeli uhvatiti. Partizan je, međutim, poginuo, partizanka je ranjena uspjela pobjeći, a tatinu su sestru ranjenu ulovili. Silovali su je na licu mjesta, pa su je batinali, zaklali i onda objesili. Tako su je držali danima. Kad je to saznao, oca, niti 20-godišnjaka, to je jako pogodilo", kaže Sangaleti, pa navodi jednu tragikomičnu situaciju kad je riječ o njegovom ocu…

"Zbog svega što je u ratu preživio i kako je sestru izgubio, nikada nije htio imati ni njemačke marke ni talijanske lire", kaže Sangaleti. Upravo zbog svog oca i njegovih emocija prema izgubljenoj sestri, Sangaleti kaže da dobro razumije reakcije naših ljudi koji su izgubili nekog bliskog.

"Emocije rade 100 na sat i ja to razumijem".

Tito i Tuđman

Lovro Sangaleti ne skriva, što se i podrazumijeva kroz njegovu pripadnost antifašizmu, fascinaciju Titom.

"Tito je fenomenalna osoba koja je zadivila cijeli svijet. On je dao golem doprinos oslobađanju svijeta od fašizma", kaže Sangaleti. A što je loše kod Tita, pitamo ga.

"Nepotizam, toga je bilo. Drugo, oko njega je bio izgrađen malo preveliki kult. Kao i svaki vođa, imao je i dobrih, ali i loših strana", kaže. A Tito zločinac: Bleiburg, fojbe, pitamo ga i to.

"Postojao je zapovjedni lanac, i to je to", zaključio je dio o Titu. No nismo još o Tuđmanu. I onda, mora se priznati, malo, možda ustvari i veliko iznenađenje. Odgovor mimo očekivanja.

"Tuđmana gledam kao pozitivnu osobu. OK, on je nacionalist koji je postigao svoj cilj. A sad, da nije bio nacionalist, upitno je bi li se formirala Hrvatska koja se može obraniti od velikosrpske agresije. Negativnija mi je današnja politička garnitura. Mislim da bi se on u grobu okretao kad bi vidio u što se pretvorilo ono u što je on vjerovao", zaključio je Sangaleti. (PIŠE Robert FRANK)