Mislim da ti ljudi nisu umrli zabadava, nešto su nam ostavili, a mi pljujemo po tome. Pitanje je kako bismo danas živjeli da nije bilo antifašista koji su dali život. Oni su vjerovali. Ne znam koliko ljudi danas vjeruje u nešto. Moj otac je ostavio ženu s dvoje djece, a moja sestra je tek imala tri mjeseca. To moramo poštivati, kaže gospođa Clara

Moj otac Lino Mariani je bio antifašist, partizan i sindikalist - kaže Clara Belić na početku našeg razgovora. Lino Mariani, Antonio Salgari i Mario Lussi ubijeni su 3. siječnja 1947., dok je Pula još bila pod angloameričkom upravom. Ubili su ih baculi neri - crni žohari, kako su Puležani zvali tadašnju gradsku policiju, jer su radnici pokušali spriječiti talijanske vlasnike da iz mlina odnesu strojeve u Italiju. Radnici su čuvali svoja radna mjesta, a Lino Mariani je bio predsjednik sindikata u Tvornici duhana.

- Načulo se da Amerikani dolaze po mašine u mlin, da će ih odnesti iz grada, i ljudi su se odmah organizirali, išli tamo, ne samo radnici iz mlina. Pokazali su im da ne mogu s njima tek tako. Moj otac je bio glavni organizator, bio je u prvom redu i stradao je. Neke stvari se ne mogu izbjeći. Ranjen je u trbuh, to je '47. godina, još su tu Angloamerikani, za Istru i Pulu još se nije znalo gdje će biti. Odvezli su ga u bolnicu i tamo je umro. Ljudi pričaju, može biti istina, može biti izmišljeno, ali kažu da su ga tamo mogli spasiti, međutim bio je sindikalist i partizan pa se nisu trudili, priča gospođa Clara.

Lino Mariani bio je borac u 43. istarskoj diviziji, otišao je u Gorski kotar '43., nakon kapitulacije Italije. Kada se vratio s partizanima u Pulu, rekao je svojoj ženi Caterini: nemoj se ti bojati, ja umrijeti neću. Jednom dok su spavali u šumi, ustao je noću i partizan koji je spavao preko puta njega opalio je puškom, slučajno, pucao mu je u glavu, ali nije ga pogodio. "Rekao je: kada me tada nisu ubili, neću nikad stradati. Došao je kući i ovdje stradao. Dobro, bar imamo gdje plakati, priča nam njegova kći.

Bila je mala kada je otac ubijen, sjeća se kao u magli da je ležao na nekom krevetu, kažu joj da je tada rekla: ha, nije se obrijao. Pamti i scenu s tržnice, da se vikalo: hoćemo bijeli kruh!

- Budući da je rat bio gotov, '47. rata nije bilo, ali mi nismo bili oslobođeni, rekli su nam da moja sestra i ja ne možemo biti djeca palog borca. Moja mama se pobunila, napisala je pismo predsjedniku i Tito je odgovorio da smo djeca palog borca. Dobivale smo neku invalidninu, malu, ali sjećam se da je mama to šparala dva-tri mjeseca i kupila bi nam cipele. Dok je otac bio živ stanovali smo u Šijani, poslije smo prešli u Zagrebačku ulicu. Tu sam provela čitavo djetinjstvo. Moram reći da smo dosta dobro živjeli, u familiji od nas šest. Mama je ostala sa svojom sestrom, njezin muž obećao je na samrti mojem ocu da će brinuti o nama. I stvarno se brinuo o meni kao pravi otac, a nije nam bio ništa po krvi.

Teta je brzo išla u mirovinu i ona je kuhala, čuvala moju sestru i mene jer su ostali radili, prisjeća se gospođa Clara.

Dok je otac Lino bio u partizanima, majka Caterina, zvali su je Tina, rat je prolazila sama, s djetetom. Talijanka, rođena Puležanka, pričala je kćeri da je imala lijepe naušnice i da ih je za vrijeme rata prodala i sa susjedom išla karićem u Pazin po hranu.

- Kako su one to išle, ja to ne znam. Bio je rat, dvije žene same na cesti!? Mislim da je jedan put moja mama išla do oca u partizane, u Gorski kotar, ne znam kako, vjerojatno mu je nosila neku hranu, toplu odjeću. U kuću su nam dosta puta dolazili Nijemci, i karabinjeri radi strica koji je pobjegao iz talijanske vojske i skrivao se negdje u Italiji. Karabinjera se sjećam, meni su davali bombone. I oni su ljudi, i među njima je bilo i dobrih i zlih.

Lino Mariani se '45. vraća iz partizana u Pulu. Druga kći rođena mu je 26. rujna 1946., a on je ubijen 3. siječnja 1947.

Povezane vijesti

• Putokaz kako se radništvo treba boriti
• Za ovu priliku oformljen i komorni orkestar
• Pulski zbor "Lino Mariani" nagrađen u Rimu