Direktori gradskih poduzeća su savršeni ljudi, oni su bogomdani, oni su sunce koje nam život daje, oni su…. Nema tu riječi za opisati njihovu poslovnu sposobnost, besprijekorno menadžerstvo.

Kad se u Puli biraju direktori, biraju se oni najsposobniji, oni s najboljim programom rada, s vizijom, s referencama kojima nitko ne može parirati, lideri kojima se možete samo nakloniti. I neće oni u razne Njemačke, Kanade, Amerike. Nije njima do para. Oni tu crnče za jedan bijeli, jedan crni. Jer što je za njih plaća niža od dvadeset tisuća kuna? Crkavica. Nejasan je zato motiv koji ih drži ovdje, prikovane za direktorsko mjesto u nekom gradiću na jugu jednog poluotoka. Evo, recimo Renato Perc, o njemu ne nalazimo previše podataka, ali znamo da je direktor Tržnice d.o.o. još od 2010. i da je nedavno ponovno imenovan na tu funkciju. Koji su to izazovi koji ga tjeraju da započne svoj treći mandat na čelu tvrtke koja se, kao što joj i ime govori, bavi tržnicama?

Valja se s druge upitati i koji je motiv vodio Kristinu Bulešić da se javi na natječaj za isto radno mjesto? Je li mislila da svojom vještinom motivacijske govornice može prodavačice inspirirati da prodaju više luka, paprika, krumpira…? Ili je to učinila jer je kao oporbena političarka htjela zamutiti filtriranu vodu?

Ti su natječaji, sigurno je to Kristini kao bivšoj članici Županijskog poglavarstva jako dobro poznato, zapravo samo zadovoljavanje forme. Nema iznenađenja, nema Ivane i Igora koji su se javili na kakav gradski natječaj i dobili posao jer su, eto, na njemu ocijenjeni kao najbolji kandidati. To ne postoji. Ivane i Igori će svoj hljeb morati zarađivati kod drugih poslodavaca, a ne na nejakim plećima Grada, čiji se hljeb zove uhljeb.