Retrovizori su mu bila omiljena gradska ogledala. Znao se češljati ispred izloga, a uvijek je u džepu imao češalj. Za svaki slučaj i britvicu i škare. Frizuri je uvijek pridavao posebnu pažnju. Džeksona, kako su ga Puležani zvali, na pulskim ulicama nema već godinama. No, čini se da njegov dobro upamćen lik i osebujnost još uvijek žive kao jedna, iako davna, nikad zaboravljena slika grada.

Stariji će vam reći da je Džekson postao poznat po plesnim koracima, impresivnoj imitaciji kralja popa Michaela Jacksona. Okupljene je zabavljao na terasi Verudela, u kinu Partizan prije projekcije filma, Piramidi i u Uljaniku. Ili u Circolu. U bijelom odijelu i sa šeširom na glavi. Tko se sjeća nekadašnje robne kućne u centru, dok je još vrvjela ljudima, zna da je Džekson tamo, ispred Garfielda, prolaznike često častio plesnim pokretima. Nerijetko na iscrpan i dugotrajan nagovor. Nikad ne bi odmah popustio, trebalo je malo moljakati. Dao bi se katkad potkupiti kojom cigaretom.

Znalo ga se sresti kako pješači iz Vodnjana prema Puli. Dugački kaput bio mu je zaštitni znak. Ujutro bi ga prao na rivi, u moru. Potom bi ga sušio po okolnim automobilima, a zauzvrat bi i njih malo izglancao. Nosio ga je i ljeti, na visokim temperaturama. Lutao bi slojevito obučen, s bocom vode u ruci.

- Ajde, plati pivo, ne budi cigan, znao je reći. Iz rukava bi, kad najmanje očekuješ, izvukao neku dubokoumnu misao. Iz najtmurnije bi osobe izmamio osmijeh.

Pamte ga manje kao čudaka, više kao slobodnog čovjeka i veseljaka. Zato ne čudi što se i danas Puležani sa sjetom pitaju gdje je nestao. 

Povezane vijesti

• Umro je Đekson, legenda pulskih ulica