Gradska štorija

Hrana za svemirce


Pravila, pravila, da bi me udavila ili kičmu savila i skroz ošašavila, pjevao je Bora Čorba u vrijeme kad smo naivno vjerovali da je svijet nevin, a rokenrol živ. Ta pravila ovih dana dave Puljane. A ona su stigla iz Evrope, uljuđene tvorevine u kojoj nema smeća ili je ono sažeto na najmanju moguću mjeru, izmiksano, pretvoreno u kocke, gorivo, štajaznam, hranu za svemirce. U Evropi hranu vade iz smeća da bi smeća bilo što manje.

I Puljani su sve to napravili, zatvorili deponij, samljeli đubre i pretvorili ga u kocke, ali ne znaju što s njim. Nitko ga neće. Preostaje im da ga, u dogovoru s izvanzemaljcima, katapultiraju u svemir. Da ga ne bi morali strpati pod vlastiti tepih. Onda je normalno da čovjek cijeli dan vozika kombi pun fotelja i kauča i nema ih gdje iskipati, osim u, ne zamjerite, prvi šumarak. Ali čovjek se zainatio, neće on u šumicu kao neki na Vallelungu ili Monte Zaro, nego silom hoće platiti odlaganje krame. Ali nitko neće ni kramu, ni pare.

Ta nova pravila ne dozvoljavaju da se u kvartu periodično postavi baja u koju će građani odložiti isluženu propalu fotelju, moljcima prorešetani tepih, WC školjku koju, ovisno o kutu gledanja, možemo promatrati i kao umjetničko dadaističko djelo. Bitan je koncept i kontekst.

A i ti ljudi i njihov potrošački mentalitet. Mijenjaju namještaj kao garderobu. Ne stigne se potrošiti, a već je na ulici. Potpuno očuvan dječji Ikein krevetić. Jer im se ne da nositi u Crveni križ. Čovjek onda mora prekapati po otpadu da bi dohvatio kakav dobar komad. Neko vrijeme na Monte Zaru bilo je madraca koliko hoćeš. Jedan se čak i zapalio jer je čovjek uz njega prislonio auspuh. Valjda će ih početi izbacivati prije sezone kiša. Obavijestit ćemo vas na vrijeme.(Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ)

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter