Desetljeće će da smo "reformirali" hitnu medicinsku službu u Hrvatskoj, a mnogi građani ni danas ne znaju što je to bolnička, a što izvanbolnička hitna služba. Dok ih ne snađe kakva teška boljka, uglavnom u neko gluho doba noći, pa se mnogi tek tada u čudu zapitaju gdje naći hitnu liječničku pomoć. S rubnih dijelova Istre do bolnice u Puli neke dijeli i stotinjak kilometara ceste, a kada dođu u Pulu, uostalom kao ni brojni Puležani, ne znaju kamo dalje - u Mornaričku bolnicu gdje je hitni prijem pulske Opće bolnice ili prema "civilnoj" bolnici u Zagrebačkoj ulici gdje je nekad bila jedina hitna ambulanta, i to u sastavu Doma zdravlja, a sada je županijski Zavod za hitnu medicinu.

Nije se lako snaći, moramo priznati, ali to što građani nisu informirani o zdravstvenom sustavu u svojoj zemlji nije dobro. Međutim, još je puno gore što ni zdravstvena administracija, dakle zakonodavci i nalogodavci, kao ni provoditelji njihovih zamisli, dakle zdravstvene ustanove i oni koji ih vode, nisu posve načisto što su čije ingerencije - prvenstveno čiji su manje hitni pacijenti koji zagušuju i izvanbolničku i bolničku hitnu službu.

Potonja se službeno zove objedinjeni hitni bolnički prijem ili OHBP, što nitko normalan ne može zapamtiti. I prije svečanih otvaranja OHBP-ova po hrvatskim bolnicama, osnovani su pak županijski zavodi za hitnu medicinu koji su zaduženi za rad "na cesti", da životno ugroženim pacijentima pruže prvu pomoć i prevezu ih u bolnicu. Obje hitne službe, logično, trebale bi se baviti hitnom medicinom, spašavati živote, ali se to svelo na 20, najviše 30 posto njihovih brojnih i sve brojnijih intervencija. Dovoljno je proći već popodne, a posebno noću, vikendima i blagdanima kraj hitnog prijema u Mornaričkoj bolnici i vidjeti te gužve. Ionako je iluzorno hitnu pomoć tražiti u izvanbolničkoj ambulanti čiji liječnici ne mogu izdavati uputnice za recimo laboratorij ili rentgen.

Sva ta zbrka oko hitne medicinske pomoći potječe još iz doba ministra Milinovića koji je krenuo u "reformu", ali je nije ni dobro osmislio, niti su je njegovi nasljednici ikad poboljšali, kamoli proveli do kraja. A to podrazumijeva zatvaranje kruga jer reforma je sustavna promjena. Naši ministri su, međutim, hitnu službu raskolili na dva dijela, bolničku i izvanbolničku, ali je izostao sljedeći korak, na velika zvona najavljivano formiranje centara obiteljske medicine u domovima zdravlja. To centri zvučnih imena trebali su 24 sata pokrivati potrebe pacijenata za primarnom zdravstvenom zaštitom. Recimo, ako djetetu temperatura skoči na 39 stupnjeva a obiteljskoj liječnici ili pedijatrici u domu zdravlja već je prošla smjena i sutra radi tek popodne, ili je na vikendu, blagdanu, godišnjem odmoru.

Istra se dovijala na razne načine, uglavnom na svoj trošak plaćajući tzv. nadstandard koji bi trebao biti državni standard. Istarski domovi zdravlja uspostavili su vikendom i praznikom dežurnu ambulantu obiteljske medicine u Mornaričkoj bolnici, koja uvelike olakšava rad obližnjem hitnom bolničkom prijemu. Jedno vrijeme radila je tu i vikend-ambulanta županijskog Zavoda za hitnu medicinu, ali nijedna od njih nije riješila problem tijekom radnih dana, posebno noću.

Te su "rupe" u sustavu svih ovih godina zanemarivane, zataškavane, krpane, ali je sa osiromašenjem javnog zdravstva i u novcu i u kadrovima, problem eskalirao. Toliko da je sinulo i zakonodavcu pa je u novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti unio članak 36. kojim obvezuje bolnice, zavode za hitnu medicinu i domove zdravlja na funkcionalnu integraciju. Dok se istarske ustanove ne dogovore o modelu integracije i podjeli nadležnosti ali i dobara od tog posla - jer jednom razdvojeno teško je opet spojiti - pada mi na pamet davnobilo doba Medicinskog centra u Puli, krovne zdravstvene ustanove koja je objedinjavala sve ostale. U financijskoj i kadrovskoj krizi vrijeme je za integracije.

Povezane vijesti

• Ključna pitanja o Uljaniku i dalje bez odgovora
• Gdje su nestali ljudi?
• Sarme i skijanje