Ljudima koji šeću svoje četveronožne ljubimce po pulskoj obilaznici često smrde džepovi. Evo, uzmimo za primjer Jelenu i Maju.

- Smrdi, primijeti Maja svakog dana.

- Naravno da smrdi, to je kakica. Ne bi ni trebala mirisati, odgovori joj Jelena. U ruci drži vrećicu. Prigodno ilustriranu psećim šapicama. Upravo se sagnula pokupiti Kyrin izljev uzbuđenja. Drek.

Ukupno imaju tri psa. Luna, Kyra i Zewa, dakle, cijeli dan čekaju da prijateljice dođu s posla. Šetnja im je, naravno, vrhunac dana. No, svakodnevno se, nekako prirodno, kao što je i sama radnja pražnjenja crijeva, nameće isto pitanje. Gdje s kakicom? Duž cijele obilaznice, naime, nema niti jednog koša za smeće. Baš za inat, Luna, Kyra i Zewa se uvijek olakšaju na samom startu. Tako im je prigodnije. To što Jelena i Maja moraju taj smotuljak neugodnog mirisa vucarati sa sobom narednih sat vremena ionako nije njihova briga.

- Vonja, požali se Maja opet nakon nekog vremena.

- Ali manje nego ljeti, podsjeća ju Jelena.

- Istina. Tada je stvarno nepodnošljivo, konstatira Maja.

Putem primjećuju da se nesavjesni vlasnici nimalo ne zamaraju smradom. Nagaznih mina ima posvuda. Maja i Jelena ih ne krive. Hodati s izmetom u rukama ili džepovima nije nimalo lak i ugodan zadatak. Kada bi Grad postavio malene kantice za smeće, sigurno bi bilo i manje maramica, papirića i ostalih otpadaka, sigurne su Maja i Jelena. Gdje bi, pitaju se prijateljice u trenutku kada je Luna još jednom odlučila sebi dati oduška, trebale odložiti paketiće smrada?

Povezane vijesti

• Bilješka iz gradske svakodnevnice: POGLED - U LADONJE
• Bilješka iz gradske svakodnevnice: ŽIVE SMO IH POKOPALI
• Bilješka iz gradske svakodnevnice: KADA PLUS POSTANE MINUS