Četrnaesto druženje u Noći muzeja uspješno je odigrano proteklog kišovitog petka. Bilo je mokro, a toplo. Nedovoljno da s kauča, ispod toplih dekica izvuče nešto veći broj Puležana kao što je to, recimo, bilo lani. Pula nije London pa da ljudi, navikli na kišu, vremenu usprkos, krenu masovno obilaziti muzeje. No, unatoč nešto manjem broju posjetitelja, pulska Noć muzeja bila je jednako topla i ugodna. Ljudi su se razmilili po muzejima, usponima, nizbrdicama, grijući usput želuce vrućim vinom s cimetom i čajem. Jednako kao muzeji mamila je dobra vibra na ulicama, kao nekad, kad nije bilo kafića, a društvo se okupljalo na Korzu. Na Korzu se sastajalo, s Korza se kretalo u đir. Ta vibra osjetila se u petak, ali ovog puta društvance je bilo raznolikije, bez dobne granice. Zanimljiva predavanja vodiča podjednako su slušali unuci i djedovi.

U galeriji Sv. srca simpatična arheologinja provela nas je kroz prapovijest Istre, pa smo tako doznali da su ljudi u neolitiku ukapali svoje mrtve unutar kuća. Zašto? Iz poštovanja, a tek su kasnije ukopi preseljeni izvan kuća, u gromače. Iz tog je doba, doznajemo, i običaj prenošenja mlade preko praga: upravo zbog poštovanja prema umrlima koji ondje počivaju. Naučili smo ponešto o povijesti odijevanja tadašnjeg čovjeka, od kožne do lanene odjeće. Iskušali smo kako izgleda život u špilji, u društvu šišmiša, uz zvuke vode koja kaplje sa svoda pećine, u mrklom mraku. Neću se preseliti u špilju kad mi pukne film, ali ću svakako dati izraditi prelijepu fibulu, glomaznu kopču, zapravo onodobnu zihericu koja je služila kao ukras, ali i kao praktično sredstvo koje je spajalo dijelove odjeće.

I tako, mic po mic, žljuk vina, pogled na postav, čašica razgovora, koncert, završila je još jedna uspješna Noć muzeja. Nema ugodnijeg u toploj kišnoj večeri prvog dana sumorne veljače.