Staroj Mabel, posljednjoj u hijerarhijskom lancu služinčadi u odličnoj britanskoj seriji "Zvonili ste, milorde", stanari kuće ne smiju vidjeti lice. Pod mora biti olašten i blistav prije nego što se gospoda dignu, da se ne bi preplašili nepoznate spodobe koja baulja hodnicima njihova doma. Mabel, sve i kada bi htjela, ne bi mogla posluživati gospodu, skakutati oko stola, nije više ni orna ni poletna. A nije ju lijepo ni vidjeti. Osim možda za pranje podova i čaša. Ne i za fini porculan. Ima pregrube ruke.

Ni hrvatski penzioneri nisu više čili kao što su bili u mladosti. Mladost su protratili u domovini i zaradili mizerne penzije umjesto da su, dok su još imali vremena, pohitali na Zapad po bolji život. Kao što to čine mladi danas. Pa se dogodila groteskna situacija da više nema tko raditi. Osim staraca. Oni koje su do jučer odbacivali u kantu za smeće sada su postali cijenjena radna snaga. Država je postala toliko dobrohotna pa im omogućuje skupljanje radnog staža do smrti, a da im pritom ne zaplijeni bijednu zarađenu penziju.

Hrvatska je postala idealna zemlja za starce. Već vidim penzića u budućem hotelu, negdje u pulskoj luci, kako drhtavih ruku prolijeva čaj po vršnjaku iz Njemačke koji svoju penziju troši na odmor i putovanja.

- Ima li ovdje netko mlađi, ovaj me totalno zalio, ljutito uzvikuje Švabo.

Poslodavac tada premješta našeg penzića na primjerenije radno mjesto, da pere podove ili guli krumpire u kuhinji, struže teške lonce. Da ne pravi štetu. A i nije ga lijepo ni vidjeti dok posrće hotelom s pet zvjezdica. Što bi gost na to rekao.