Kod doktora Cracka u sirotinjskoj njujorškoj bolnici iz "Alana Forda" posjeti su bili dopušteni svakog osmog četvrtka od 1 do 1.05 sati. Doktor bi, obilazeći pacijente, bio vrlo angažiran, pa bi tako naložio da se bolesniku odreže slijepo crijevo, a ako je kojim slučajem ono već bilo izvađeno, odredio bi da mu se odreže nešto drugo. Nešto se mora poduzeti.

U toj alanfordovskoj groteski našla se pulska bolnica na čijim pojedinim odjelima, za razliku od doktora Cracka, uopće nema doktora. Na bolovanju su svi pulmolozi i jedina dermatologinja. Navala je velika, pa bolesnike prima penzioner.

Pacijenti se naručuju na pregled godinu unaprijed. Kad se naručuješ još si uvijek zdrav, ali računaš da ćeš se za godinu dana razboljeti. Ne vidiš dobro, udaraš glavom u banderu, uhvatilo te sljepilo, ali ne možeš odmah, kad ti se prohtije, po nove naočale. Nema doktora. Tad bi skoro poželio doktora Cracka. Nešto se mora hitno poduzeti po pitanju slabovidnosti.

I šira zajednica bi mogla nešto poduzeti. Recimo, osigurati doktorima stanove koje u Puli teško pronalaze. Osigurati im uvjete koje nudi konkurencija. Možda bi ih onda bilo na odjelima.

Ali, nije sve u doktorima, rekao bi fatalist. Polomljenu nogu mogao bi namjestiti seoski vrač. Ili možda umiješati kakvu pomadu za oboljelu kožu. Posljednja je opcija da čovjek naprosto pričeka da mu istekne rok trajanja. Kao isluženi šifonjer, fotelja ili bilo koja druga stvar.

A možda bolesnicima u pulskoj bolnici na koncu dobro dođe ona Biblija koja je nedavno strateški raspoređena po odjelima. Tako im Bog pomogao. Ako ne uzmogne doktor.

Povezane vijesti

• GRADSKA ŠTORIJA Usponi i padovi brižnega čovika
• GRADSKA ŠTORIJA Proklizavanje
• Zašto su Barake - barake?