Koliko god se pokušavamo udaljiti od Drugog svjetskog rata, neki nas događaji uporno vraćaju u to razdoblje. Kao da je to sudbina od koje društvo ne može pobjeći. Aveti prošlosti povremeno nas sustižu i podsjećaju na to što je čovjek čovjeku spreman učiniti. Posljednje što asocira na ratno razdoblje gostovanje je kontroverznog slovenskog desničara Romana Leljaka u pulskoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja. Čovjek je mrtav-hladan iznio podatke od kojih se ledi krv u žilama.

Ružno se, naime, poigrao s brojem mrtvih u Jasenovcu i cinično se bavio djecom koje su ustaše „spašavale“. U svom pseudoznanstvenom i pseudoistraživačkom pokušaju da prepravi povijest kako nekima odgovara kao da svima ostalima želi pokvariti sadašnjost i ugroziti budućnost. Neovisno što je oko Drugog svjetskog rata sve već dobro poznato i pravih tajni nema, očito je da ta tema i dalje dijeli.

Već iz slučaja logora u Jasenovcu može se zaključiti da je u vremenu Drugog svjetskog rata i poratnog razdoblja ljudski život malo vrijedio. Masovno se ginulo na svim stranama. I na pravim i na krivim. Netko je na pravoj strani završio iz uvjerenja, a netko iz slučajnosti kad je prstom sudbine jedna vojska po nekoga došla prije druge. Tako su ljudi završavali i na pravoj i na krivoj strani, što naravno ne umanjuje zločine ni jednih, nacista i fašista koji su ih činili masovno, ni drugih, partizanskih jedinica kod kojih je to, ipak, više bila iznimka nego pravilo.

Drugi svjetski rat bio je rat ubijanja i zločina. U osnovi, borba dobra i zla, antifašizma protiv nacizma i fašizma. Na kraju, povijest su pisali pobjednici. Vae victis, jao pobijeđenima koji su se iz pozicije lovca našli u neugodnoj poziciji lovine. Zli su, naime, jednim dijelom postali žrtve, a dobri pobjednici jednim dijelom nasilnici. Otkad je ljudskog roda i dokle god ga bude, bit će ubijanja. I onog prihvatljivog u samoj borbi, i onog neprihvatljivog iz poriva osvete. Tko god je bar malo ratovao svjestan je da samo tanka crta sprječava vojnika da ubije zarobljenika. No kad odmazda postane važnija od poštovanja nečijih prava, nastaje kaos i bezvlađe, plodno tlo za počinjenje zločina.

Neprihvatljivo je što se antifašistički pokret jednim dijelom kontaminirao osvetom i ubijanjem nevinih. I to se dogodilo na istarskom poluotoku. Jedan dio pripadnika partizanskog pokreta u dva se navrata nije mogao suzdržati od odmazde. Najprije s prijekim sudovima u razdoblju između kapitulacije Italije i dolaska Nijemaca, i potom nakon oslobođenja od nacista u svibnju '45. Istine radi, treba reći da su u oba slučaja Tito i dio partizanskog pokreta pokleknuli i pokazali da su puno veći u ratu kad se treba izboriti za mir, nego u miru kad se treba znati nositi s pobjedom u ratu.

U istarskim jamama, nema sumnje, završili su i zločinci i nevini. Fojbe definitivno postoje i tamna su mrlja dijela antifašističkog pokreta na krvavom platnu Drugog svjetskog rata. Za njih može postojati trunka prihvaćanja jer su zločin koji je nastao kao reakcija na zločin, ali pravog opravdanja nema i neće biti. Problem je što su u fojbama stradali i oni koji nisu imali veze s ratom i nisu kolaborirali ni s fašistima ni s nacistima. Takvi su bezobzirno ubijani kad se netko iz partizanskog pokreta imao priliku osvetiti susjedu zbog banalne svađe godinama unazad… Te žrtve treba poštovati kao i one jasenovačke. Jer zločin je zločin.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast