Dok u šetnji Giardinima slušam njegovu intrigantnu priču, Goran Miletić na trenutak zastaje i obznanjuje mi informaciju koja mi se čini kao neporeciva istina:

- Zamisli samo, imati kafić u Areni. S takvim nečim se ne može mjeriti ni Pariz. To je za mene bila najbolja stvar na svijetu. Ja sam imao najbolji kafić na svijetu, pobijedio sam!, slavodobitno rezimira postojanje Enigme, caffe bara koji je od 1992. do 1998. u Areni radio od "jutra do sutra".

Ovaj Slovenac, koji se u Pulu preselio 1991., za sebe kaže da je "Ljubljančanin srpskih korijena koji živi u Hrvatskoj, odnosno u pretežito crnogorskom selu Peroj, gdje igra odbojku za Makedonce, a do nedavno se družio s pokojnim Hasanom Bosancem". Danas radi kao instruktor i ispitivač u Lučkoj kapetaniji, no sa zadovoljstvom se i nostalgijom vraća u te njegove zlatne devedesete.

Još prije početka rata odlučio je podići kredit od 70.000 maraka i okušati se u ludom pokušaju da otvori kafić u samom simbolu grada Pule. Enigma je bila jedna od prvih registriranih istarskih firmi u novopečenoj Hrvatskoj, a Miletić je uz malo sreće pronašao i način da radi čitavu noć:

- Bio sam mlad, imao sam tek 23 godine kad je sve krenulo. No i prije toga sam vodio neke poznate kafiće po Ljubljani. Digao sam kredit, nešto mi je financirao otac, a nešto i čovjek koji mi je opremio prostor - susjed koji je, usput budi rečeno, opremio i interijer u moskovskom Kremlju! Enigma je bio dnevno-noćni klub u pravom smislu te riječi. Radno je vrijeme bilo do 2 ujutro.

Pula je tada živjela, daleko je to od današnje situacije. Svaki se dan moglo negdje izaći. Postojali su Aquarius, Piramida, Doberman, Tangenta, Zodiac, Monte Šerpente. U tim se klubovima uglavnom izlazilo do jedan ili dva ujutro, poslije ljudi nisu imali kud. Na moju sreću, u to je vrijeme u Puli postojala noćna željeznička linija za Ljubljanu i Zagreb. Ljudi nisu imali gdje popiti kavu dok bi čekali vlak. Kako je kafić bio u Areni, bio sam dovoljno daleko od ljudi, susjedi se nikada nisu bunili, pa sam dobio dopuštenje da radim do pet ujutro, odnosno da mogu služiti goste do četiri. Kako se od pet opet moglo otvoriti, tehnički nismo radili samo tih sat vremena. Zbog toga su počeli dolaziti i drugi, izlasci su uvijek završavali u Enigmi, kaže Miletić.

Ističe da mu je gosti bio i Franjo Tuđman, a jedan od dražih Mate Parlov, s kojim se puno družio. Kaže da je boksački as bio jako pametan, pun informacija.

- Znao je sve francuske i slovenske šansone. Jednom mi je ispričao da je jedine batine dobio od jednog Slovenca u Lipici. Za njega je rekao da je trebao biti svjetski prvak, ali je za to bio preglup, ističe Miletić.

Otvaranje kafića u Areni, kaže, i nije bio jednostavan zadatak. Trebalo je dobiti dopuštenje Arheološkog muzeja, zadovoljiti uvjete konzervatora. U kafić, koji je imao čak 220 sjedećih mjesta i 240 kvadrata unutrašnjeg prostora, rado su zalazili razni ljubavnici koji nisu htjeli biti viđeni i koji bi se smjestili u zasebnim separeima. Miletić je svoju ispočetka skromnu ponudu s vremenom nadograđivao i širio.

- Namještaj je bio prilagođen samoj Areni, kako se bilo što ne bi uništilo. Nije to bio klasični kafić u kojem si mogao zabiti čavao u zid i objesiti neku sliku. Ja sam došao iz Ljubljane, koja je po noćnom životu ipak bila naprednija od Pule, pa sam sa sobom donio i puno ideja. Među prvima smo imali one pletene, ugodne stolice. U kafiću su ljudi također mogli pojesti toast, imali smo mjenjačnicu s najboljim tečajem u gradu, 12 poker aparata, mini galeriju, prodavali smo razglednice, ali i markice za njih, imali ljetni vanjski štand sa sladoledom, telefonsku govornicu. Danas to zvuči smiješno, ali je govornica prije 25 godina puno značila. Ljudi koji su po noći stizali u Pulu vlakom ili busom mogli su se javiti da su došli, kaže Miletić.

Danas Miletić ima 55 godina, a zadnjih šest godina nije popio ni kapi alkohola jer mu je, kako kaže, jednostavno dosadio. No tada se itekako pilo, nastavlja i otkriva koje su piće Istrijani najčešće konzumirali. Na ponudi bi mu pića zavidio i svaki današnji ugostitelj:

- Ponuda pića je stvarno bila raznovrsna. U početku smo imali 48 koktela, dok nismo vidjeli što "ide" i smanjili ponudu na onih 5-6 koji su se najviše pili. Zatim 24 vrste piva, tridesetak vrsta viskija, džinova, vodki, a puno se pio i Martini. Tada se pojavio Bacardi i bio pravih hit, havana-cola. Istrijani su najviše voljeli čiket, ali i rum-kolu, ističe.

U Enigmi je najživlje bilo ljeti, a promet su uvelike pospješivali koncerti u Areni. Premda mu je prije svakog koncerta policija po dva sata "pretumbavala" prostor i provjeravala je li sve u redu, te su večeri bile najprofitabilnije. Služio je i izvođače u backstageu, poput legendarnog Stinga, a za neke se od njih i dalje sjeća što su pili.

Oliver je pio Martini, Aki Jack Daniels, dok je Ramazzotti preferirao Heineken. Ipak, jednim se svojim praktičnim, ali i poslovnim potezom posebno ponosi. Javni su WC-i u Puli i dalje neriješen problem, a u Areni su tih godina turisti morali platiti ulaz kako bi ga koristili. Zato je Miletić u svom kafiću imao ni manje ni više nego četiri WC-a, a turisti bi nakon korištenja uglavnom ostajali na piću, kupovali razglednice i sladoled djeci.

Povezane vijesti

• Tko je presudio pulskoj Areni – politika ili struka? ZAŠTO JE KANDIDATURA ARENE ZA UNESCO POVUČENA - I TO DVA PUTA
• GRAD PULA LEGALIZIRAO DOSADAŠNJE NEPISANO PRAVILO: Arenu "naplaćuju" sa 200 besplatnih ulaznica, A ONDA IH DIJELE MEĐU SOBOM
• ARENA SE UREĐUJE I ČEKA DOZVOLU ZA OTVARANJE: Posjetitelja i prihoda 90 posto manje nego lani!