Komentar glavnog urednika Roberta Franka
Drugu Marijanu Šegoti, svom razredniku, nikada nisam zamjerio nijedan preventivni šamar. On je bio nešto najbolje iz onog vremena
Druga je stvar što je prema svemu što mi je radio iz pedagoško-preventivnih razloga daleko izašao iz okvira danas prihvatljivog odnosa profesora i učenika. U današnjem svijetu drug Šegota ne bi opstao. Sustav bi mu se izrugivao, metode bi mu ocijenio neprihvatljivim i nasilnim, a njega nepotrebnim i nepodobnim. Jugoslaviju je zamijenila Hrvatska, socijalizam je ustuknuo pred kapitalizmom, a drugovi i drugarice postali su profesori i profesorice
"Druže, zašto me udarate? Svaki put kad prođem, od vas dobijem po glavi", pitao sam svog profesora tehničkog odgoja Marijana Šegotu, dok je on, blago naslonjen na prozor, s neizbježnom cigaretom u ruci, glasom promuklim od dvije, tri kutije dnevno tadašnje Opatije, jedva izustio: "Preventivna, ta svaka koju dobiješ ti je preventivna". Koja, pobogu, preventivna, što mu to znači? Postavljao sam si pitanja na koja pravog odgovora nisam imao. "Zašto, druže, preventivna? Što vam to znači?". Odjednom sam se nakratko oslobodio straha pred njim. Inače bih se, kad god bi mi se obratio, skamenio. Ovog puta odvažio sam se priupitati druga Šegotu, koji je nama učenicima petih, šestih, sedmih i osmih razreda uvijek držao teške monologe, zašto me lupa po glavi. Odlučio sam inzistirati na odgovoru pa što bude.
S njime na satu nije bilo zajebancije. Muha se doslovno nije čula. Pred nama, svojim učenicima, poludivljacima s hormonima razigranih pubertetlija, glumio je teškog, nedodirljivog tipa, hladnog i distanciranog, nezainteresiranog za naše, učeničke i životne probleme. Kao, nije ga se to ticalo. Gledao me direktno, u oči, tako intenzivno da sam skrenuo pogled. "Gledaj, ti si divlji. Otac i mater ti se rastaju. Ja ću te staviti na red. Nećeš ti meni po školi raditi gluposti. Ni po školi ni van škole! Jesi me čuo". Podignuo je glas. Tonom koji ne trpi prigovore pokazao je da je razgovor završen. No, nisam se dao smesti. "Ali druže, pa imam ja neka svoja prava, ne možete me svaki puta samo tako udariti…". Uporan kao mazga, nisam popuštao pritisak. No, moj otpor suštinski je bio jalov, beskrvan, slab, ma nikakav.
David i Golijat
"Dođi 'vamo!" Zaderao se tako da je odzvanjalo praznim hodnikom. Ostali učenici bili su u učionici. Iznutra se začuo žamor. "Tišina, vi unutra". Poručio je mojim školskim kolegama koji su se u sekundi primirili. Opet smo ostali sami, on i ja, Golijat i David. Tražio je da mu s dva, tri metra udaljenosti priđem bliže, na pola metra, metar. "Bliže!". Još jednom je zaurlao. Došao sam, pokunjen, slab, razoružan. Razbio mi je gard. Moja prividna neustrašivost se istopila poput kocke leda u pustinji. Vidio sam kako mi se njegova desna približava. Bio je brz, ne brži od mene, ali prebrz. Dojam brzine pojačavala je njegova društvena funkcija. On je bio DRUG, DRUG ŠEGOTA! Bezuvjetni, ultimativni autoritet tog čovjeka nikada nijedan učenik nije uspio dovesti u pitanje. Znao sam da neću ni ja.
Pljas!! Odzvonilo mi je iza uha! "I ova ti je preventivna", kratko mi je poručio. Udarac me nije fizički zabolio. Udarac k'o udarac. Poslije u životu, a i dotad, nadavao sam ih se i naprimao. Odrastanje na ulici imalo je svoju cijenu. Zaboljelo me jer mi je ego bio povrijeđen. Netko mene, 14-godišnjaka koji misli da je popio svu pamet svijeta , otvoreno lupa i ismijava, a ja mu se ne usudim i ne znam kako oduprijeti. "Sad ulazi u razred", rekao mi je i, iznenađujuće, pogladio po glavi. Gledao sam ga u čudu. Pa li je ovaj čovjek normalan – čas me tukao, čas me milovao, što je njemu...
Prošla je još jedna godina, zadnja u osmoljetki, krećemo u lipanj, brojimo zadnje dane škole tada tako predvidivog imena – "Bratstvo i jedinstvo". Samo koju godinu kasnije bratstvo i jedinstvo stradali su u lokvama krvi nedužno pobijenih civila i naših vojnika. "Dolazi 'amo", zapovjedio mi je za jednog od naših zadnjih viđenja na školskom hodniku. Godinu stariji, mrvicu sigurniji u sebe, odlučio sam mu se, kod sljedećeg napada, suprotstaviti. Pa da vidimo tko je jači. "Što je, što me gledaš".
Nacerio se, blago naslonjen, uvijek, ali baš uvijek, na jednu stranu. Nije bio visok čovjek, iz današnje perspektive nije izgledao ni opako ni opasno. Ali bio je, kao što rekoh, drug. A drug je, u onom sistemu, imao jaku odgojnu, obrazovnu i pedagošku funkciju. I ljudsku. Ne samo funkciju, nego i dimenziju. Drug Šegota bio je čovjek. Ljudina. Pojam. Krut, grub, pravedan. Nešto najbolje što je socijalizam sa svim svojim prednostima, a da ne govorim o nedostacima, tada nudio. Kad se njega sjetim, svog druga, pomislim – blaženi socijalizam: Rijetko me nostalgija tako opere, ali se, eto, ipak događa.
Prevencija
"Ajd' dođi", ponovio je. Približio sam mu se. Tražio je da sjednem. Ponudio mi je cigaretu. Gledao sam ga u čudu. Odbio sam. Ne iz straha i srama nego zato što me to nije zanimalo. Za razliku od nekih drugih nedozvoljenih stvari. Shvatio sam da me konačno tretira kao odrastao muškarac nekog tko će to tek postati, a ne samo kao moćni drug inferiornog učenika.
"Čuj, mali, svaki put kad sam te lupio, bilo je to preventivno. Bolje da te lupim prije nego nakon neke gluposti koju ćeš napraviti. Vidio sam da popuštaš u školi, da stalno štrajkaš, donosiš mi falsificirane ispričnice. Znao sam da te zanimaju druge, krive stvari. Ocu i materi koji se razvode nije ti lako. Nije bilo druge nego da ti ja kao tvog drug i razrednik nametnem svoj autoritet. Nisam htio da obiteljsku situaciju koristiš za neka sranja koja si počeo raditi. Za to nema izlike ni opravdanja. I zato, kad god bih te vidio… pljas… To ti je ta prevencija. Za svaki slučaj, da se ne opustiš, eto ti jedna iza uha".
Što mu reći nakon ovoga, pomislio sam. Zar mu priznati da smo nas nekolicina ukrali ispričnice kod doktorice? Zar mu priznati da smo na veliku, bijelu gumicu za brisanje onoga što je napisano olovkom, ljubičastim flomasterom ispisivali datume te da smo tako izrađivali lažne pečate s otiskom dana i mjeseca koji su nam odgovarali i opravdavali naš nedolazak u školu? Drug Šegota je sve znao. Shvatio sam to kad je iz džepa izvukao snop mojih lažnih ispričnica za prvi dio tekuće godine u kojoj sam po tim, nama, učenicima, nevjerojatno vrijednim papirićima, više bio bolestan, nego zdrav, više sam trebao ležati doma, nego sjediti u školskim klupama, a ja sam bio na sasvim trećim mjestima.
"Slušaj, sve što sam napravio, napravio sam da ti pomognem. Ako sam te uspio samo malo odvratiti od gluposti koje ti se motaju po glavi, uspio sam. Sad je gotovo, odlaziš u srednju. Pripazi na sebe. I ne zamjeri, svaki udarac bio je za tvoje dobro".
Zadnja linija obrane
Bio je to naš zadnji razgovor vođen unutar školskih zidina. Tog duhom i dobrotom velikog, golemog čovjeka, premalo sam puta u nastavku svog života uspio vidjeti. Znao je da mu nikada nisam zamjerio nijedan šamar. Druga je stvar što je prema svemu što mi je radio iz pedagoško-preventivnih razloga daleko izašao iz okvira danas prihvatljivog odnosa profesora i učenika. On je bio drug, nešto najbolje iz onog vremena, pošten i pravičan, zamjenski roditelj, korektor opasnih učeničkih vrludanja u pubertetskom pronalaženju smisla života i postojanja. U današnjem svijetu drug Šegota ne bi opstao. Sustav bi mu se izrugivao, metode bi mu ocijenio neprihvatljivim i nasilnim, a njega nepotrebnim i nepodobnim. Jugoslaviju je zamijenila Hrvatska, socijalizam je ustuknuo pred kapitalizmom, a drugovi i drugarice postali su profesori i profesorice.
Njihova uloga u društvu oko obrazovanja i odgoja djece koja su često žrtve bolesno ambicioznih i nikad dovoljno posvećenih roditelja veća je nego u prijašnjem sustavu gdje smo barem načelno svi bili isti. Djeca su danas izložena nasilju, prebrzom odrastanju i međusobnim razlikama u statusu. Kad zakaže obitelj i sustav jedini tko im ostaje kao čvrsto sidro koje osigurava da ih prva jača životna nevera ne odnese na pučinu su profesori.
Od jučer u štrajku zbog malih plaća i loših uvjeta rada, oni su zadnja linija obrane naše djece od njihove izloženosti drogi, alkoholu, vršnjačkom nasilju i kladionicama te roditeljskom zanemarivanju. Profesori o djeci često znaju više nego roditelji. I zato se sretan što je bio dio mog odrastanja prisjećam druga Šegote, velikog čovjeka koji je nas učenike ispravljao kad bi krenuli krivim putem. Danas to rade profesori, oni su ti koji djeci pomažu svladati gradivo, ali su im i učitelji života Podignimo im plaće i zato što rade naš roditeljski posao. Jer mnogi među nama, jel', za to uglavnom nemaju vremena.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
