Djeca su nam danas u petom razredu, ali ostala su zauvijek obilježena. Škola za njih znači mjesto gdje se ne osjećaju ugodno, gdje stalno strepe od kazni i vrijeđanja, ističu roditelji djece koja su opisane strahote doživjela u drugom razredu. Slučaj je istraživala policija, ali državno odvjetništvo je odbacilo prijavu. No problemi su se nastavili i s novom generacijom prvašića, što nam je potvrdila jedna majka, koja nakon samo mjesec dana želi svoje dijete prebaciti u drugo odjeljenje

"Pogledaj se, bale ti cure, gadiš mi se. Fuj, fuj, fuj! Zločesti ste, za kaznu nema tjelesnog! Ako te mama nije odgojila, ja ću! Začepi!!! Gledajte, kako je pogriješio. Sada mucaš, a prije u klupi nisi".

Ovako se, prema tvrdnjama grupe roditelja, prema pojedinoj djeci, danas učenicima petog razreda, odnosila njihova razrednica u vrijeme dok su pohađali drugi razred Osnove škole Veli Vrh u Puli.

Dotična učiteljica, po navodima roditelja, sustavno je psihički i fizički zlostavljala učenike. Na primjer, nije im dozvoljavala da piju vodu kada su žedni, ili da odu u WC. Na satu bi ih, tvrde roditelji, "smirivala" zviždaljkom zviždeći im pored uha. Roditelji su ogorčeni i ljuti jer smatraju da su njihova djeca žrtve fizičkog i psihičkog zlostavljanja.

Po iskazima roditeljima, učiteljica je djecu, tukla i ignorirala te je na njima u razredu primjenjivala samo njoj znane "pedagoške" metode. Jednom je djecu prozivala i stavljala u red degradirajući ih na način: "nadareni idu lijevo, ostali desno"!

Djeca prestravljena

"Razred joj je bio bojno polje. Djecu je omalovažavala, vrijeđala i ismijavala. Na piku je uvijek imala nekolicinu koji se nisu uklapali u njen režim i čiji su roditelji reagirali", kaže naša sugovornica, majka djeteta koje je pohađalo taj razred.

Druga prepričava sljedeće: "Dijete je snažno primila za vilicu, stisnula, unijela mu se u lice, urlajući - gledaj me u oči! Više puta ga je stisnula za zapešće i snažno uhvatila za bradu, a jedno je dijete ošamarila. Dijete me molilo da ga ispišem iz škole jer tamo više ne želi ići. Svaki bi dan s nastave dolazilo potišteno, prestrašeno i bezvoljno. Djeca nisu imala tjelesni jer se učiteljici nije dalo, a govorila bi im da su u kazni".

Roditelji potvrđuju da jedno dijete koje je malo punašnije nije željela ocijeniti iz tjelesnog zbog "straha da dijete ne ozlijedi vratnu kralježnicu".

"Primijetila sam da dijete nakon škole tone i povlači se u sebe. Skroz se promijenilo jer drugdje je funkcioniralo normalno, bilo je veselo i živahno, a nakon škole kao da doma imam neko drugo dijete. Svakim danom bilo je sve gore i gore, no nikako nisam mogla doprijeti do njega. S vremenom je dijete počelo imati tikove i pokazivalo je znakove autodestrukcije", priča jedan od roditelja, tvrdeći da su se djeca učiteljice bojala, te su u školu odlazila s grčem u želucu.

"Umjesto da škola bude mjesto povjerenja, sigurnosti, uzajamnog poštovanja i prijateljstva, oni su u razredu osjećali strah i konstantno poniženje. Djeca je se boje. Jednom prilikom dijete se smijalo, a učiteljica ga je stisnula za zapešće, tresla ga i govorila mu "priznaj da si se smijao". Mali bi mi doma nakon škole imao mučnine i često bi povraćao i molio me da ga ispišem iz te škole. Bilo je to grozno gledati i proživljavati. Bila sam skroz bespomoćna jer nisam nikako mogla doprijeti do njega. No s vremenom je postalo jasno da je problem u školi, odnosno u razrednici". (Danijela BAŠIĆ-PALKOVIĆ)