Jedan Crkvenjak je zbog straha od oca vojnog lica tetovirao samo slovo "C", ali ne i križ, jer bi ga, veli, stari ubio od batina * Nismo mi nikakva banda. Mi smo društvo koje se održalo svih ovih 35 godina, ističu osnivači Babić, Šundo, Đuro, Sarma, Mrkonja, Kolumbo, Konta, Urko, Stame, Rulja…

Dočekao nas je "Fear of the Dark" Iron Maidena, ispratio "Highway to Hell" AC/DC-a, a negdje između, dok smo u ugodnom razgovoru oživljavali vremena sredine 80-ih kada su na Stoji nastali Crkvenjaci, našlo se mjesta i za "Blitzkrieg Bop" Ramonesa… Hey Ho Let's Go.

Našli smo se iza Mornaričke crkve, gdje su i osnovani prije 35 godina. Otud i naziv društva, nikako ne bande, pojma koja priziva kriminalnu aktivnost. Tu im je bila polazna točka i mjesto povratka nakon izlazaka u Marelicu, Uljanik, Circolo, Hotel Pulu.

Pripadajući im je znak slovo "C" unutar kojeg je iscrtan križ. Križ, premda kao pretežito djeca vojnih lica nisu vjernici, s naknadnim izuzetkom Nebojše Đurića, koji je već 20-ak godina pastor.

Tradicija se nastavlja

Jedan Crkvenjak je zbog straha od oca vojnog lica tetovirao samo slovo "C", ali ne i križ, jer bi ga, veli, stari ubio od batina. Tih su si godina sami tetovirali taj znak.

"Toliko me frend izbo iglom, da sam danima imao bolove", prisjeća se jedan, a drugi uskače: "Stari mi nije dao da se tetoviram pa sam, glej, tetovirao najmanji mogući znak." Danas, pak, neki novi klinci imaju tetoviran isti znak. Jedan ga ima u velikom omjeru na vratu, a da osnivači ni ne znaju te mlade dečke. Tradicija se nastavlja i bez nas, ističu.

- Nismo mi nikakva banda. Mi smo društvo koje smo osnovali kad smo bili u osmom razredu, kao 15-godišnjaci. Kasnije su nam se priključivali mlađi. Društvo smo koje se održalo svih ovih 35 godina, ističu osnivači Babić, Šundo, Đuro (iako nije bio iz kvarta), Sarma, Mrkonja, Kolumbo, Konta, Urko, Stame, nešto mlađi Rulja…

Gotovo sve veže i činjenica da su zajedno pohađali osnovnu školu "Vladimir Gortan", sada OŠ Stoju. Danas su to obiteljski ljudi u srednjim 40-im godinama života, a mnogi su si i kumovi. Crkvenjaci, usput, nemaju veze s Barakerima, nešto starijom ekipom sa Stoje.

Kako su ovog vikenda u dogovoreno vrijeme pristizali, svi su se razgalili. Kolumbo nije mogao doći jer nije u Puli. U tih sat vremena druženja bilo nam je sve ugodnije, tim više što gotovo sve znamo iz viđenja; neke, poput Babića, i iz košarkaških dana, a tu je i pastor Nebojša Đurić, kojeg smo podsjetili da je davno u Uljaniku bio breakedancer. Istina, potvrđuje, i to sa Šibenkom (nadimak njegovog tadašnjeg plesnog pajdaša).

Prije 35 godina konkurentska su im ekipa bili Vilenjaci koji su si nadjenuli naziv po tada napuštenoj vili nasuprot starog rodilišta, danas stomatologije u središtu grada, gdje su se okupljali. Na pulskim ulicama tad su se dokazivali i neimenovani generacijski dečki s Punte i iz Šijane.

Biti pošten

No, sav taj dvogodišnji rivalitet završio je na par tuča, a već 1986. godine svi su se, njih stotinjak, ujedinili na koncertu Iron Maidena u Ljubljani.

Naime, većina Crkvenjaka su hevimetalci, iako ima i ponekog pankera poput Sarme, Kolumba i Marina s Vidikovca. Od tog ljubljanskog koncerta njihovih glazbenih idola, sve je funkcioniralo dobro, s poštovanjem među dotad suprotstavljenim ekipama.

- Pozitivno je bilo to što su tada sve pulske ekipe bile zajedno protiv nekog tko je došao izvan Pule i nekoga ovdje dirao. A toga danas više nema! Danas će doći netko izvana, zgaziti nekog iz Pule i nikog neće biti briga, kaže Babić, dodajući: "Danas neki naši imaju i svoje firme. S 14-15 godina stekli smo iskustvo da budeš pošten. Odgojeni smo među sobom!"

Inicijator ovog okupljanja bio je Stefano Tkalec, koji zbog toga nije skrivao emocije, ističući da među Crkvenjacima do danas traje lojalnost. Nakon okupljanja iza crkve, cjelovečernje druženje nastavili su na Mornaru.

Gledamo ih sretne. Prava obitelj. Obitelj ulice.

Jedina Crkvenjakinja: "Zbog njih mi se nije htio približiti ni jedan dečko"

Ozarivši lica svojih frendova i nekad ljutih zaštitnika, posljednja je na okupljanje došla jedina Crkvenjakinja Sanja, nadimka Tefla. Jednom je, veli, pijana umjesto Tesla rekla Tefla. Za ovu je svečanu priliku došla iz Italije, gdje je otišla s 18 godina, završila fakultet međunarodne politike, osnovala obitelj (muž, dvoje djece), baveći se već 20 godina osiguranjem.

Sanja je sasvim slučajno u svojoj 11-oj godini, ne sjeća se više ni s kim, došla iz centra i ostala vjerna ekipi iza Mornaričke crkve sve do odlaska u Italiju, u 18. godini, kada su joj Crkvenjaci priredili veliku feštu kod Staneta doma, skidala su se vrata…

- Bilo je tu i drugih cura, ali ne iza crkve. Druge cure bi se s njima nalazile u Uljaniku, Hotelu Puli. Nisam unijela nemir. Ne znam je li se netko od njih zaljubio u mene, ne vjerujem. Jedino mi je bio problem kad sam išla s njih deset vani, nitko mi se od drugih muškaraca nije htio približiti. U biti, nikad nisam imala dečka jer sam uvijek s njima išla vani. Ja sam kasnije našla dečka u Trstu, smije se Sanja.

- Također hevimetalka?

- Nego šta! S njima sam brijala, bacala se na podiju.

Glavni im je bend bio, ne propušta ni ona naglasiti - Iron Maiden. Željezna djevojka.

Povezane vijesti

• Konačno će Stoja živnuti
• Nedostaje još 100 milijuna za izgradnju novog školskog centra na Stoji
• Ćao Žoh, ljudino!