NAJNOVIJE


LEGENDARNI GLAS RADIO PULE

NOVINAR, UREDNIK, PJESNIK, KUHAR, GURMAN I RIBAR BUDIMIR ŽIŽOVIĆ ŽIŽO: Svi bismo mi htjeli da nas vole, a svi smo istodobno - nepodnošljivi

Budimir Žižović (D. MEMEDOVIĆ)

Četiri sam godine bio profesionalni ribar na jednoj od najljepših brodici na pulskom području, drvenom leutu "Grga". Gazda joj je bio neurolog dr. Vejnović, pasionirani ribar i vrsni poznavatelj mora i ribarstva. On nije mogao imati dozvolu za profesionalni ribolov, pa sam ja položio ispit. No, dozvola je bila na moje ime, a s njegovim brodom. Da bi to postigli, morao sam biti suvlasnik broda. Suvlasništvo se mjeri po rebrima. Svaki brod u standardu ima 24 rebra, a ja sam bio vlasnik jednog rebra, ha ha ha

Budimir Žižović Žižo, novinar, urednik, književnik, publicist, pjesnik, kuhar, gurman, ribar, davno i kamiondžija, londiner, inkasator struje, ali i poljoprivrednik, s plantažom od deset tisuća sadnica jagoda u Pomeru. Najprepoznatljiviji je ipak po radijskom glasu. Dovoljno povoda za jedan ugodan razgovor u toplom vodnjanskom domu.

- Bili ste najstariji brat u šesteročlanoj obitelji. Koliko je to bila zahtjevna uloga?

- Nije to baš bilo tako. Nas je četvero. Moj mlađi brat je pet godina mlađi od mene, mlađa sestra sedam, a najmlađa je sestra 18 godina mlađa od mene. Rođen sam u Puli, a s tri godine preselili smo u Boku Kotorsku. Tamo sam završio osnovnu školu, u Tivtu. I gotovo. To je bio kraj mog življenja s obitelji. Nakon toga otišao sam u poljoprivrednu školu u Baru.

- Sam?

- Da, i tamo bio u internatu. I čim sam tamo završio srednju školu, zbog nekih obiteljskih razloga odustao sam od studija. Moj mi je otac rekao: "Ako ćeš studirati agronomiju, u redu, a ako ćeš se ti meni zajebavati u Zagrebu ili Beogradu s deset godina književnosti, to zajebi". Onda sam ja rekao: "Onda ništa". Da bih bio racionalan, otišao sam u vojsku, u Jastrebarsko.

- Jaska?

- Jaska. Moto pješadija… Jebate život. Kad sam se vratio kao poljoprivredni tehničar nisam mogao naći stalan pristojan posao pa sam predložio ocu da preuzmem njegov kamion. Njemu je već bio dojadio posao autoprijevoznika. I tako smo učinili. Postao sam profesionalni autoprijevoznik s kamioncinom od dvije tone.

- Vozili ste po Puli ili i dalje?

- O, da. Išao sam i do Makedonije, po svim otocima, po Slovenijama i po Slavonijama.

- S partnerom ili solo?

- Solo, uvijek solo.

- A stoperice? Taj svijet?

- Aaa. To bi mogao biti jedan poseban razgovor. Bilo je vrlo zanimljivih, vrlo čudnih, vrlo opasnih, vrlo nevjerojatnih stvari. Kad si sam, i kad putuješ danju i noću, i kad putuješ nepoznatim područjima naravno da ti se svašta mora događati. Ali, iako nisam vjernik već sam, kako bi se to reklo, agnostik, ima nešto što te čuva. Svakog od nas nešto čuva, donekle, do određene granice. Mene vjerojatno i preko granice, i ne samo u tom poslu.

- Bili ste i profesionalni ribar?

- Da, četiri godine.

- Na kojem brodu?

- Na jednoj od najljepših brodica na pulskom području, "Grga", 11 metara drveni leut, s par kabina.

- Gazda?

- Dr. Vejnović.

- Neurolog?

- Da. On je, inače, pasionirani ribar i vrsni poznavatelj mora i morske meteorologije, ribarstva. Budući da on nije mogao imati dozvolu za profesionalni ribolov, ja sam morao položiti ispit, pa je dozvola bila na moje ime, a s njegovim brodom. A da bi to postigli, morao sam biti suvlasnik broda. Suvlasništvo broda mjeri se po rebrima. Svaki brod u standardu ima 24 rebra, a ja sam bio vlasnik jednog rebra (smijeh). Prestao sam raditi s kamionom nakon četiri godine jer sam shvatio da - kolikogod taj posao bio zanimljiv i kolikogod donosio novaca u ono vrijeme učestalih gradnji kuća na kredit i selidbi vojnih lica zbog prekomandi - zapravo malo intelektualno atrofiram, i da sam postao baš kamiondžija.

- Čkalja ili Pavle Vuisić?

- Prije da sam bio Jare (smijeh). Odustao sam i postao inkasator u Elektroistri, prvo što mi je došlo pod ruku. Kad sam jednom prilikom došao u Galižanu očitati struju, dočekala me mlađa žena i njen sin. Ja očitavam, a mali iza mojih leđa kaže: "Mama, ke bruto uomo". Umro sam od smijeha. Tada sam imao bradu, pa možda zbog toga. I to mi je dojadilo. Dao sam otkaz i bio slobodnjak. Radio sam kao honorarac u Večernjem listu, iako sam se već bavio i objavljivao poeziju, pisao kritike, eseje. Bio sam i šest godina profesionalni novinar u Sportskim novostima. Silom prilika. Već sam tada smatrao da se nitko ne može zvati novinarom ako nije sposoban za sve medije, i tiskane i elektroničke. Moraš se znati javljati preko mikrofona i preko kamere, a moraš znati i pisati. Sve. To je pravi novinar. Jer, ako si u nečem odličan, fah idiot, a u drugome ništa ne znaš, onda si invalidan.

- Je li Vas za prvog nastupa u eteru bila trema; u tom prvom kontaktu uživo s čitateljima?

- Radio sam prethodno jedno kratko vrijeme, osim za Večernjak, i za Glas Istre. Smatrao sam tada da nema dinamičnijeg novinarskog posla od rada u tiskanom novinarstvu, gdje ti 15 minuta prije zatvaranja stranice netko naruči točno 27 redaka. Točno 27, jer se stranica slagala na špigl. Od prvog dana želio sam biti profesionalni novinar, ali nisam imao fakultet, i svima je to bio izgovor. To mi je dopizdilo pa sam odlučio, s dvoje djece, završiti fakultet. Lijepo sam upisao studij književnosti i hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje je bila jaka predavačka ekipa na čelu s profesorom Daliborom Brozovićem, koji je bio vrhunski slavist. I tako sam, ribareći, završio fakultet. U redovnom roku. Četiri godine sam putovao u Zadar i polagao ispite, vraćao se i ribario. Kad sam završio fakultet, istog trena je Agneza Urošević, tadašnja glavna urednica Radija Pule došla u dopisništvo Večernjaka i rekla mi: "Ti ideš kod mene na radio". Bila je to 1985. godina.

- Tada ste imali 38 godina. Ali dobro, četiri godine ovdje, četiri tamo…

- Da, a nešto se i preklapalo. Mislim, kad bih sve poslagao horizontalno, onda bih ja imao oko 120 godina. Ja i imam toliko, samo se pravim da nemam. No, dobro, Agneza mi je ponudila stalni posao i ja sam završio na radiju. Tamo sam vidio da je ono što se radi u dnevnim novinama 'piz..n dim' u odnosu na brzinu, dinamiku radija. Istog trenutka san se infiša u taj medij, kao da sam konačno našao sebe. Nisam imao tremu. Ako sam je tu i tamo znao imati, to je bilo zanemarivo, a proizašla je tijekom javljanja s terena zbog loših tehničkih uvjeta. Odmah sam počeo predlagati nove emisije. Bez samohvale, nitko nije toliko novih emisija ugradio koliko sam ih ja. Nisam ih samo smišljao, nego sam ih i vodio. Radio sam jako puno.

- Najpoznatiji ste ipak po "Plavom valu" i "Pomorskoj večeri".

- Da, "Plavi val" sam ja izmislio. Rekao sam im zašto ne bismo imali emisiju o moru. Prihvatili su, iako se nitko, oprosti, kaco ne razumije u more. Ni dan-danas.

- Kako to tumačite?

- Ako se zanemare linije Pula- Zadar ili kruzeri, pojam putovanja morem u Puli je dionica Verudela - Fratarski. Jedino ovi manijaci, u koje i ja spadam, koji idu za oradom do Albaneža; kad dođu do Albaneža, to je kao da su na pola puta do Italije. Ne znam zašto Pula nije vezana uz more.

- Vojska i industrija zauzimali su veći dio obale?

- Pulski zaljev je najveći gradski zaljev na Mediteranu.

- Da, ali većim dijelom desetljećima zatvoren, i danas.

- Imaš 16 kilometara obalne crte u tom zaljevu, a od toga je 11 kilometara bila vojska, plus dodatno cementara, Uljanik, INA pa je doskora bilo svega 800 metara operativne obale.

- Još ako si imao nesreću da te udari vlak koji je prevozio sekcije u brodogradilište. Nedostaje li i Vama, kao i meni, ona glasna sirena lokomotive kad bi joj na Rivi loše parkirani automobili prepriječili put?

- Da. Ali zašto više nisi ni ti na Rivi, kao ni ja?

- Istina, nema tamo više ni Glasa Istre, ni Radio Pule, a ni Arena Trikotaže.

- Sad govore da će prometovati neki tramvaj.

- Volimo se hvaliti da smo električni tramvaj dobili među prvima, u proljeće 1904. godine, šest godina prije Zagreba, ali idemo dalje. Prije 16 godina, tada kao glavni i odgovorni urednik Radio Pule, javno ste se zalagali za urbaniju, suvremeniju, dinamičniju Radio Pulu. Kako danas gledate na Radio Pulu? Pojavila se i konkurencija. Radio Pula znala je trpjeti kritike, posebno mlađih gradskih generacija.

- Pa je, bilo je dosta ruralnih sadržaja, i prije nego što sam postao glavni urednik. Velik mi je prijatelj bio Renato Pernić i on je bio legenda Radio Pule.

- I puno urbaniji od ovih koji se deklariraju takvim.

- Točno. Na kraju krajeva, pokrenuo sam projekt digitalizacije i sistematizacije snimki istarske narodne glazbe iz bogate arhivske građe fonoteke Radija Pula, s više od 3.000 snimaka na magnetofonskim vrpcama; a bio sam i prvi urednik te edicije "Arhiv Renata Pernića"… A kad smo kod urbanijeg radija, nešto se zbivalo kad je na radiju bio Sven Semenčić.

- Da, ali to je ipak bilo kasnije.

- Čuj, potrebni su mladi ljudi sa svježim idejama. Najveći problem većine novinara, koji su slučajno postali novinari, je taj što nemaju nikakve kreativnosti u sebi, nego se uhvate nečeg što su dobili, i toga se čvrsto drže i smatraju da su do mirovine mirni. Znali bi neki doći do mene i kazati: "Voljela bih voditi emisiju" . "A da, a koju", pitao bih. "Ne znam, to mi vi recite", rekla bi. To je to. Ali dobro, nešto smo i uspjeli. Stvarala se i konkurencija, no ja to ne bih nazvao konkurencijom. Ona ti inače služi da budeš bolji, a zapravo, uz tu silnu konkurenciju brojnih lokalnih radija, ništa ne valja! Ni Radio Pula, ni Radio Istra, ni radio ovaj, ni radio onaj, da ne uvrijedim nikog specijalnog. Ništa ne vrijedi. Nema onog magnetizma koji će te natjerati da prije poslušaš radijskog voditelja pa se tek onda ideš obrijati za na posao.

- Ili, kao što ugledni germanist Viktor Žmegač čini non- stop, 0-24 sata, ne gasi u svom domu Treći program Hrvatskog radija. Ili kao što se 90-ih u Zagrebu, posebno u studentskoj populaciji, nije nikad gasio Radio 101.

- Da, o tome bih mogao i više govoriti. Uspio sam u to klasično vrijeme (ja ga zovem klasičnim), progurati na radio nešto što je tada bilo senzacionalno i nešto što sada ima svatko, a tada nije imao nitko - Radio Tržnicu. U to je vrijeme moja šefica Agneza odmah to prihvatila kao dobru ideju, dok je šefica propagande burno reagirala: "Zar ste vi ludi? Mi naplaćujemo reklame, a sad ćemo besplatno to davati". Čim sam došao, počeo sam s "Plavim valom", a vrlo brzo sam s Agnezom počeo voditi "Pomorsku večer". Kad smo kod urbanog, vodio sam s Marijanom Marinovićem "Radio strip", totalno se zezajući, pomalo nadrealističko, pomalo konkretno. Imali smo i "Školu demokraciju", a to je bilo prije raspada Jugoslavije. Dosta smo i improvizirali. Ljudi su zvali i protestirali. Tu je i emisija "Explora"; moram reći da sam ja tu emisiju osmislio i doveo Korada Korlevića na radio. Emisija je postala pojam slušanosti. Gorki Ostojić Cvajner dao sam samostalnu emisiju o kulturi.

- Raspad Jugoslavije donio je nacionalizam, koji je do danas žilav i dominantan društveni model. Kako ste Vi osobno doživjeli taj raspad? Ne aludiram pritom na nikakvo političko ideološko svrstavanje već na tu kolektivnu nesreću, čije je pogonsko gorivo, nacionalizam, danas možda i žešći nego 90-ih.

- To je za mene bilo nevjerojatno dramatično. Bio sam odgojen u tom jednom duhu… Moj je otac bio vojno lice, iako je bio kritičan prema stvarnosti. Prije rata za puno prijatelja nisam znao kojeg su nacionalnog opredjeljenja. Kasnije sam shvatio da je to itekako važno, presudno za neke stvari. Neću reći kako sam preživio, samo ću reći da je to za mene u emotivnom smislu bila jedna strašno, strašno dramatična situacija. Zabilježio sam neke stvari u svom dnevniku.

- Nećete ga publicirati?

- Ne, ni slučajno. Nego sebe radi. Kad se podsjetim u dnevniku na neke stvari, najmanje se vraćam na to. Devedesete bih najradije prekrio s plahtama da ih se više ne vidi, da ih se uopće ne sjećam. Uspostavio sam neku unutarnju ravnotežu, a i ravnotežu unutar sredine u kojoj sam živio i radio; sasvim solidnu ravnotežu i bez, bar tako ja mislim, prevelikih kompromisa.

- Idemo na poeziju. Nastupali ste na "Goranovom proljeću".

- To mi je jedno od najljepših razdoblja. Bilo je tu još manifestacija, poput "Struških večeri poezije", ali "Goranovo proljeće" bilo je najglamuroznije. Tu sam upoznao puno vrsnih ljudi i književnika. Oni su mi proširili vidike koje ti ova mala sredina nastoji zatvoriti. U ovom bi se gradu, kad ne bi putovao i razgovarao s ljudima, mogao osjetiti skučeno, klaustrofobično. Nešto je ostalo i iz poznanstva s Abdulahom Sidranom, daleko prije njegovog scenarija za Kusturičine filmove, već smo tada znali da je sjajan pjesnik.

- "Sjećaš li se Dolly Bell" je i svojevrsna poezija?

- Točno, filmska poezija. Poznavao sam se dobro s još jednim čovjekom iz Sarajeva, koji nije više među živima, Izetom Sarajlićem.

- Tu su tekstovi za Francija, ali i angažman za Atomsko sklonište?

- Da, ali samo je Boško Obradović pisao za Atomce. Boško je bio gazda. Ni kune nisam dobio od te suradnje s Atomcima. Nisam im nikad pisao tekstove, ali sam im, recimo, osmislio scenografije za beogradski i ljubljanski koncert.

- Bavili ste se i teatrom. Glumili ste i režirali "Bog u čaši za konjak", "Hodanje prugom", "Leptirov let", "Tri milje od Seville". Je li Vaša predstava "Evanđelje inertno" izazvala reakcije Crkve?

- Bili su na predstavi i ljudi iz Crkve jer ih je zanimalo o čemu je riječ. INK je tada bio zatvoren, zaključan, prokišnjavao je. Predstava je odigrana u "Domu braće Ribar". Nije bilo frke u smislu Evanđelja, ali kasnije je, gostujući na velikom beogradskom festivalu amaterskog kazališta, izbila svađa. Tamo su me napali pametnjakovići. No, to je bilo normalno. Napali su me da sam čak pokupio pojedine scene iz filma "Odiseja u svemiru 2001". Pisalo se o tome naveliko, raspravljalo… Čuj, u toj je predstavi bio onaj vječni antagonizam: svi bismo mi htjeli da nas vole, a svi smo istodobno nepodnošljivi. I to je to.

- Kulinarstvo. Meni je tu interesantna brodska kuhinja. Kako je to na brodu, u pokretu? Rekli ste jednom da je tu nužna priprema, disciplina jer u suprotnom nervoza raste i ubrzano se kvari atmosfera putovanja.

- Sve sam to iskusio. Moja je knjiga gotova i moram priznati da tražim izdavača jer mi je dogovor s prvim izdavačem propao. A propao je jer je izdavaštvo danas na najnižim razinama. Naslov joj je "Kuharica pod jedrima". Danas imamo barčice od četiri i pol, pet metara, bez kabine, bez ičega, imamo neki rešo. Ili imamo oveći brod s više plamenika, a neki imaju čak brodove s opremljenim kuhinjama da padneš na dupe. I to ne bi rekao kad ih gledaš izvana, a unutar vidiš da ima špaher na žiro vagi zbog koje će, kolikogod more valjalo, stajati ravno. Imaš i pećnice na brodu. Ja to nisam htio uzeti u obzir prilikom pisanja ove knjige. Jer, ako od njih 200, samo dvojica imaju tu pećnicu, neka si oni peku unutra što žele, ali ja radim za obične ljude. Dovoljan je mali rešo da bi spremio nešto pristojno za pojesti. Možeš jesti bilo što. Jeli smo i kruh star deset dana, samo da nema zelenog, jeli smo friganu ribu bez kapi ulja. Prošavši sve skupa, skupio sam 150 recepta koji se mogu napraviti za pola sata do sat vremena rada, i to s namirnicama koje je uobičajeno imati na brodu. Na mobitelu možeš naći bilo koji recept, ali nije stvar u receptu, nego u izboru. U toj knjizi nudim izbor: hoću li od ovih školjki napraviti paštu ili rižoto, ili ipak nešto s palentom. To je suština. Ogromna većina današnjih kuharica su copy & paste. Kuharica je kao knjiga dobra ukoliko u njoj nađeš dva do tri recepta, tada je već zavrijedila pare koje si za nju dao.

- Maremonti?

- Kombinacija gljiva i morskih plodova. Ligurijsko jelo, obišao sam iz gastronomskih razloga cijelu Italiju, bio i u njihovim žirijima na lokalnim natjecanjima. Bio sam jako dobar prijatelj s njihovim nekadašnjim guruom, pokojnim Armandom Bergamascom. Zahvaljujući njemu obišao sam cijelu Italiju. On me za svakog mog dolaska upućivao u neki dobar restoran, gdje bi me gazda dočekao kao diplomatu. I onda bih jeo sve što mi je ponudio ili što bih poželio. Meni je to bilo neugodno, ali tada nisam potrošio ni jedne lire.

- A mršavi uvijek?

- Da. Tada sam se i zaljubio u ligurijsku hranu; to je Genova.

- Kako ne bih znao za Genovu, njihova ciklona ubrzo je kod nas. Ajde da i ja Balkančina nešto, kao, znam.

- Kasnije sam na pulskoj tržnici uspio napraviti 400 porcija maremontija. Pozvao sam za mentoricu Aldu, majku Davida Skoka. Radio sam maremonti s rižom (a može se i s paštom). Aldu smatram odličnom kuharicom, naročito za rižoto. Rekla mi je da nisam normalan, jer kako raditi rižoto za 400 ljudi, ne znaš kakva je riža - ili je nekuhana ili prekuhana.

- I što ide s vrganjem?

- Najbolje idu škampi (smijeh). Rijetko se koriste vrganji, oni su prejaki, uglavnom šampinjoni, bukovače. Nas dvoje smo na licu mjesta riješili neke dilemice, da li vaditi rižu pa staviti ovo, ali sve smo uspjeli riješiti. Problem kuhanja na veliko je u tome što ti moraš sve napraviti u jednoj posudi i sve u jednom tiru. Nema tu u jednoj posudi ću ovo, u drugoj ono. Ili skuhat ću ovo, a pofrigati ono. Nema šanse. U velikoj sam tavi napravio barem 20 jela, ne samo fritaju s 40 kilograma kobasica i 2019 jaja, koja će uslijediti sada na Staru godinu na glavnoj tržnici, a za Badnjak, pretpostavljam, rižot s kozicama.

- Što volite doma kuhati, sebi i svojima?

- Moram priznati da najradije spremam nešto od pernate divljači - patke, guske, dakako sve domaće. Malu prepelicu, recimo, treba peći četiri sata. Naravno, obožavam raditi sve riblje specijalitete jer se vrlo brzo naprave. Pravilo je: "Nježna hrana, nježni začini". Lihgt spremanje. To mi ide. Ne volim puno začina. Ne volim puno začina u količinama i raznovrsnosti: samo decentno, kako već koja namirnica zove i traži. Kad je malo jače meso, naravno, staviš i jače začine. Obožavam raditi i pašticadu, i svi su naučili raditi. Bojan radi svoju pašticadu, Breza svoju, majka svoju i ja svoju. Uspijemo se dogovoriti tko će raditi kad je zajednički ručak. Inače, subotom je ovdje uvijek obiteljski ručak.

(Ulazi u kuću gospođa Lidija nakon šetnje s 14-godišnjim psom Pipom).

- Završit ćemo s Vama, gospođo Lidija. Kakav je Žižo u 70-toj godini života?

- Odlično. Voli kuhati. To je najvažnije!

- Koliko ste u braku?

- 47 godina.

- Ubrzo je, za tri godine, zlatni pir.

- Da, dat ćemo u Glas Istre.

- Žižo: Ma mo'š mislit.

- 'Ajde, dat ćemo vam s popustom.

- Gospođa Lidija: Bravo. Pa daj mi reci, održavaju li ljudi danas tako brakove?

GAVRAN MEĐU KOKOŠIMA

Budimir Žižović rođen je 1949. godine u Puli. Novinar je po profesiji. Završio je studije književnosti i hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zadru. Objavio je nekoliko zbirki poezije, a prvu, "Gavran među kokošima", objavio je davno beogradski Pegaz. Tu je i zbirka "United fumadors" u kojoj su objedinjeni svi Žižini tekstovi za Francija Blaškovića. Prije devet godina objavio je zbirku pjesama "Marchi na biciklu", svojevrsni presjek tri i pol desetljeća pjesnikovanja Budimira Žižovića. Osluškujući svog 'daimona' koji mu se već u djetinjstvu objavio u liku grdelina, u pjesmi "Zar ptica" Žižović konstatira: "Mudrost još nisam stekao, jer mi, kao i sovi, sunce previše zasljepljuje obzore". U "Vapaju", pak, kaže: "Dokad ću pušiti vaš stav, kad ćete ga jednom i vi meni".

"TO JE U ZNAK LJUBAVI"

- Kako bi potpuno neupućenom čovjeku predstavio u jednoj rečenici Francija Blaškovića?

- (smijeh) Jebo te, pa Franci je najveće pitanje za bilo koga, čak i za one koji su protiv njega, a tim bi pitanjem zatekao i one koji su najviše za njega. Jedan poznati beogradski kazališni redatelj, koji je živio u Rovinju i koji se družio s Francijem, rekao je da je Franci jedan od najboljih nesavršenih genijalaca koje je sreo u životu. A ako za nekoga kažeš da je genijalac, onda moraš podastrijeti par argumenata. Pazi, vidiš ovu sliku na zidu, to je Francijeva slika koju mi je on poklonio.

- Indijanci?

- Nema to veze s Indijancima. Bilo je to prije Tingl-Tangla. To su valjda on i Arinka. Ako bolje pogledaš, ta je slika bila poderana. Sad ću ispričati jednu njihovu intimu: Franci se posvađao s Arinkom, ona je negdje morala otići, on je ostao i napio se. Bio je izuzetno zaljubljen u Arinku. I on je to crtao pod tim dojmom, ljut i pijan. A nježna je slika, dopisao je na nju i tekstove. Onda se raspizdio, poderao sliku, zgužvao je i bacio ča. Ali nije završila u smeću. I jednom sam bio kod njih doma i Franci mi kaže: "Žižulić…"

- Žižulić?

- Da, njegov me otac zvao Žižulić. I Franci mi kaže da bi mi Arinka i on nešto poklonili, i da bi se slika mogla spojiti tamo gdje je poderana. Na kraju ju je sam izravnao, kaširao, čak ju je stavio u okvir i onda mi je poklonio. Rekao sam mu da mi time poklanja njihovu veliku intimu, a on je kazao: "To je u znak ljubavi!" (Zoran ANGELESKI, snimio Danilo MEMEDOVIĆ)

"Kuharska kičica" (fragment pjesme)

Mrva kruva

zrno soli

kaplja ulja

pahuljica bijela papra

prstohvat tvoga obraza

zericu poljupca

gram daha iza vrata

par leptirića iz trbuha

i vezica blistave sreće

što iskri u tvojim očima


Podijeli: Facebook Twiter
Više iz rubrike