NAJNOVIJE


INTERVJU S MARINOM FURLANOM

POSLJEDNJI PULSKI PARTIZAN: Ustaše su nas čekale i upali smo im u zasjedu.  Pucalo se na sve strane i ginulo. HTIO SAM SE UBITI DA ME NE UHVATE ŽIVOG

Marino Furlan (M. MIJOŠEK)

Približavalo se vrijeme konačnog oslobađanja. Mislim da je prvo pao Ogulin. Prodefilirali smo tim gradom kao osloboditelji. Onda smo krenuli prema Gumanjcu iznad Rijeke. Tjerali smo švabe, bilo je puno borbi i poginulih. Kretali smo se prema Istri, sudjelovali u oslobađanju Pazina. Nije bilo jednostavno jer su Nijemci imali puno oružja. Nakon pregovora Nijemci su se ipak predali i prepustili nam grad. Kad smo ušli u grad, mi prvi kao odred "Pino Budicin", pronašao sam svog tatu…, opisuje Marino Furlan kraj svog ratnog puta

Negdje oko Vrbovskog u Gorskom kotaru na prijelazu '44. na '45. postojao je teritorij koji je bio slobodan. Ustaše i njemačka vojska nisu ga uspjeli kontrolirati pa su saveznički avioni na taj prostor bacali raznu vojnu opremu. Partizani bi spasonosni teret brzo pokupili i povukli se na svoje položaje. Tako je trebalo biti i ovog puta...

Jedva 20-godišnji Marino Furlan, naš Istrijan talijanskog porijekla, bio je u bataljunu koji je hitao prema mjestu pada opreme. Došao je njihov red da krenu u opasan zadatak njene dopreme u jedinicu. Prebirući po vlastitim sjećanjima, Furlan ipak ne zna precizno kad se to dogodilo. Danas 96-godišnjak, napreže se, pokušava se prisjetiti općih podataka, ali i potankosti. Kao da je svjestan da je vrag baš u njima – detaljima.

Upali u zasjedu

I zato inzistiramo da se prisjeti što više jer je njegovo ratno svjedočanstvo koje iznosimo u ovom tekstu jedinstveno i ostat će zapisano kao trajni spomen na veliku partizansku borbu za svaki pedalj teritorija. Uglavnom, ono što je uslijedilo nakon što je više od stotinjak partizanskih boraca s Marinom Furlanom pokupilo savezničku opremu oslikat će najtraumatičniji događaj njegovog života.

- Ustaše su nas čekale i upali smo im u zasjedu. Opkolili su nas. Pucalo se na sve strane i ginulo, prisjeća se Furlan. Prema nekim izvorima više 40 njegovih suboraca u tom je okršaju poginulo. - Nadmoćni ustaše su prepolovili naš bataljun. Mi smo se raspršili u grupe s ciljem da se lakše pokušamo izvući. Tako smo se odvojili jedan moj suborac i prijatelj i ja. Potrčali smo, no odmah su ga ubili. Ja sam se uspio sakriti u neku kamenu rupu poput spilje. Čuo sam ustaše kako viču: "Nađimo ga, živog!" Pa su vikali za nekoga: "Živog ga oderi!" Prolazili su kraj mene, na samo koji metar udaljenosti. Bio sam se spreman ubiti, počiniti samoubojstvo, samo da im živ ne dopadnem u ruke, teškim riječima Furlan nam je opisivao svoju najveću životnu tajnu i najtraumatičniji događaj.

Prenoćio je u toj spilji i nakon nekog vremena iz nje izašao. Polako se kretao i onda naletio na tijela svojih suboraca koja su bila potpuno masakrirana. Bježeći od ustaša koje su bili svuda oko njega, zgrožen i preplašen ni sam ne zna koliko tražio je put prema svojim jedinicama. - Mislio sam da se neću izvući. No vukao me instinkt za preživljavanjem i adrenalin. Nekako sam uspio pronaći moje suborce. Konačno, nisam mogao vjerovati da sam preživio, a ova bitka za nas je bila velika, teška trauma, kaže Furlan.

Marino Furlan, Uljanikovac dušom i tijelom, jer mu je Uljanik bio i prvo i zadnje zaposlenje, rođen je 5. prosinca 1923. u Bujama, gdje su njegovi preci iz Udina došli još u doba Austro-Ugarske u potrazi za boljim životom. Već 1934. obitelj se seli u Pulu, u Via Tradonico u starom gradu. U savezničkom bombardiranju kuća im je razrušena. Furlan je u Puli završio zanat metalske struke i 1939. se zaposlio u Uljaniku. Preko jednog starijeg kolege, Bastijančića, postupno se uključivao u antifašisti pokret kojem se konačno priključio negdje 1944. godine. S obzirom na godine, njegovo je svjedočanstvo prepuno rupa, no ipak smo uspjeli, barem donekle, a opet iznimno zanimljivo, rekonstruirati njegov ratni put. Put teških borbi, preživljavanja i stalno prisutne smrti.

Okorjeli uljanikovac

- U Uljaniku sam radio na popravku brodova, sjećam se jednog njemačkog, teretnog… Bilo nas je oko 400, 500, barem tako mislim. Radio sam i na popravljanju njemačkih podmornica u Arsenalu. To su bile podmornice koje su ratovale po Atlantskom oceanu, a mi smo ih morali dovesti u nekakvo plovno stanje. Kontrola rada je bila jako rigorozna. Stražari su bili posvuda. Gotovo ništa se nije moglo iznijeti. Ja sam radio na Otoku, a kad bi išli na podmornice koje su bile u Arsenalu, prevozili bi nas remorkerom. Jednom prilikom sam s komandnog mosta broda koji smo popravljali uzeo pištolj i sat. Kad sam prešao u partizane morao sam taj pištolj predati nekom oficiru, jer mi obični vojnici nismo smjeli imati osobno naoružanje. A sat sam u nekom selu, kad smo doslovno umirali od gladi, zamijenio za 5 kilograma krumpira, prisjeća se Furlan. Došlo je vrijeme da ode u partizane. Majka, radnica u kuhinji Uljanika, drugog dana nakon što je pobjegao imala je velikih problema. Ispitivali je, tražili informacije o njemu, postalo je jako neugodno i opasno i ubrzo je pobjegla u Buje gdje je pritisak ipak bio manji. Samom odlasku u partizane prethodila su dva ružna događaja. Furlan ne zna točno kada, ali kaže da je trebao biti strijeljan na Giardinima u središtu Pule, ali je tome srećom izmaknuo. Druga situacija bila je likvidacija 20 osoba koje su krenule, samo dan prije njega, u partizane. Uhvaćeni su u pokušaju kad su se htjeli domoći Učke i njemački su ih vojnici strijeljali. Na Furlana i ostale to je, jasno, djelovalo stresno.

- Za odlazak u partizane morali smo preći preko Velog Vrha. Tamo nas je čekala veza, kontakt. Imali smo lozinku: on kaže Pino, a mi Pola? Domogli smo se Učke, pješice naravno. Putem nas se dosta sakupilo i kad smo došli do svoje prve jedinice sav sretan i ponosan dobio sam staru pušku, 20 metaka i cigarete. Prvu akciju, bez žrtava, uskoro smo imali u Lupoglavu. Napali smo neku njemačku kasarnu, oni su se razbježali i nikome ništa, prepričava nam Furlan.

Marino Furlan u partizane je ušao u prvi bataljun prve čete brigade "Vladimir Gortan". Naknadno je ušao u međuvremenu osnovan odred "Pino Budicin" u koji su prešli talijanski borci iz drugih partizanskih jedinica. Ratovali su po cijeloj Istri sve do ljeta '44. kad su dobili zapovijed da krenu prema Rijeci i Gorskom kotaru.

- Zadužio sam teško naoružanje, mitraljez s kojim sam znao dobro rukovati. Najprije smo se smjestili na Gumanjac iznad Rijeke, tamo gdje je skijalište na Platku. Čekali smo daljnje zapovjedi i kad smo ih dobili krenuli smo prema Sloveniji. Ratovali smo protiv Nijemaca i belogardejaca.

Bitke su bile teške, stalno smo bili u pokretu, nismo imali ni najmanje mira. Bili smo iscrpljeni, goli i bosi, potpuno gladni, a ulazili smo u zimu '44. na '45. Naša je jedinica bila sastavljena od ljudi iz toplijih krajeva koji nisu podnosili tešku zimu. Dnevno se umiralo od iscrpljenosti. Stvarnost nam je izgledala surovo: kiša, snijeg, blato, stalne bitke i smrt. A neprijateljski belogardejci dobro naoružani i istrenirani, priča Furlan prisjećajući se da je na nogama imao neke krpe omotane žicom pa se to sve natopilo vodom i blatom.

Spao na 45 kila

- Bio sam neopisivo iscrpljen, u jednom trenutku više se nisam mogao kretati. Suborci su me vukli sa sobom. Srećom, jedinicu su nam uputili prema Gorskom kotaru, a ja sam u jednom kratkom razdoblju prebačen u Skrad, u našu bazu za rehabilitaciju ranjenih i pothranjenih boraca. Imao sam jedva 45 kilograma. Nisam bio u stanju hodati pa su me 20 dana zadržali na oporavku.

- Ubrzo sam se vratio u svoju jedinicu i borbu. Ratovali smo s ustašama oko Ogulina. Približavalo se vrijeme konačnog oslobađanja. Mislim da je prvo pao Ogulin. Prodefilirali smo tim gradom kao osloboditelji. Onda smo krenuli prema Gumanjcu iznad Rijeke. Tjerali smo švabe, bilo je puno borbi i poginulih. Kretali smo se prema Istri, sudjelovali u oslobađanju Pazina. Nije bilo jednostavno jer su Nijemci imali puno oružja i nisu se htjeli predati, a mi smo ih opkolili. Nakon pregovora Nijemci su se ipak predali, prepustili su nam grad i otišli samo s osobnim oružjem u Pulu. Punih šest dana trajalo je grupiranje naših jedinica pred Pulom. Kad smo ušli u grad, mi prvi kao odred "Pino Budicin", pronašao sam svog tatu?", opisao nam je kraj svog ratnog puta 96-godišnji Marino Furlan, prema dostupnim podacima, uz još jednog partizanskog borca iz Rovinja, zadnji živući pripadnik odreda Pino Budicin.

Poslije rata kratko je boravio u Rijeci pa u Zagrebu gdje je radio u tvornici ventilatora čekajući da se prilično uništeni Uljanik osposobi za nastavak brodogradnje. Kada se to konačno dogodilo, vratio se u Pulu i Uljanik u kojem je kao brodomonter i na održavanju dizalica radio sve do mirovine. (Robert FRANK)


Podijeli: Facebook Twiter