Razgovarali smo s Anom Bolobicchio (umjetničko ime Anushcka), pulskom fotografkinjom i dizajnericom interijera, nekoliko mjeseci nakon što je preboljela teški oblik covida-19. Ana je u travnju ove godine skrenula pažnju svojim ispovijestima iz Opće bolnice Pula, kada se manje pisalo o tome da je nekoliko mjeseci prije korone pokrenula vlastiti posao.

Danas se Ana u potpunosti oporavila i posvetila poslu. Ističe da je oduvijek znala da nije tip osobe koja će do kraja života raditi osam sati dnevno, šest dana u tjednu. Godinama je pokušavala kreirati svoj brend, radila je na tome da Anushcka postane prepoznatljiva svima u Puli, Istri i šire, te samo čekala pravi trenutak da sve o čemu je sanjala postane stvarnost.

- Svi koji su se ikad okušali u tome znaju koliki je to pothvat i koliko zapravo hrabrosti treba da bi se upustili u vode u kojima je silno zadovoljstvo raditi jer radiš ono što voliš, ali s druge strane nisi siguran u vlastitu budućnost jer ne znaš što ti sutra nosi.

Ja sam u prosincu prošle godine odlučila da je upravo sada taj trenutak i da se neću bojati budućnosti, jer je ona zapravo uvijek upitna. Odlučila sam otvoriti svoj obrt, postati sama sebi šef, okružiti se poslom kojeg obožavam i ne brinuti o tome što će tek biti. Nažalost, najgore se ostvarilo i samo tri mjeseca nakon otvaranja obrta, trenutno najomraženiji virus na svijetu prisilio me da prestanem s poslovanjem, kaže Ana.

Izaći živ

Anushcka je svoj obrt, specijaliziran za dizajnerske djelatnosti, a uskoro i za fotografiju, morala staviti na mirovanje na skoro dva mjeseca kako bi uspjela pobijediti u bitci s Covidom. Prvih desetak dana ležala je u svom krevetu s visokom temperaturom i mučninama, a potom je bila prebačena u Opću bolnicu Pula s teškom obostranom upalom pluća. Tamo je provela dva tjedna, od kojih nekoliko dana čak i u respiracijskom centru. Nakon tih mjesec dana uslijedio je još jedan mjesec oporavka, za koji su joj čak iz bolnice rekli da je čudesan i progresivan. Prve su prognoze bile da će se Ana oporavljati tri do šest mjeseci, što bi za novootvoreni obrt u tom trenutku bilo nezamislivo.

- Tada, u bolnici, umjesto da razmišljam o svojim plućima, sjećam se da sam silne noći provodila brinući o klijentima s kojima sam već ugovorila poslove, a za koje nisam znala hoću li ih uspjeti odraditi. Bilo je klijenata koji su me zvali i u šok sobu, pa ispitivali hoću li im uspjeti odraditi posao u roku. Ne zamjeram im ništa, jer je to na kraju krajeva samo posao, ali ipak čovjeku bude užasno teško i stresno u trenutcima kad ne znaš hoćeš li iz svega izaći živ razmišljati o činjenici da ćeš možda razočarati i podbaciti profesionalno, u trenutku kad si tek počeo s poslovanjem, prisjeća se Ana Bolobicchio. 

Silna sreća

Dodaje da ju je ponekad posao spašavao u tim besanim noćima.

- Sjećam se, kad su me doktori u respiracijskom centru ispitivali svakakva pitanja kako bi dobili nekakvu predodžbu o stanju mojih pluća prije covida da znaju na koji me respirator staviti, jedna je moja rečenica odjeknula malo glasnije: "Ronim i bavim se podvodnom fotografijom". "Ako roni, znači da će joj pluća izdržati. Mlada je." Samo sam te riječi slušala i to si i sama u sebi ponavljala. U trenutcima u kojima nisam mogla disati svojim plućima, kad mi je jedan udisaj bio kraći od sekunde, ja sam sanjala o ronjenju, plivanju i fotkanju pod vodom. I to me nekako održavalo na životu, kaže Ana.

Njezin oporavak zaista je bio čudesan. Tek nekoliko mjeseci po izlasku iz bolnice ponovo je ronila, plivala, fotografirala i doslovno živjela punim plućima. Prije mjesec dana maturirala je u srednjoj fotografskoj školi u Zagrebu i uz diplomu fizičarke i dizajnerice interijera dobila još jednu, koja joj je bila potrebna da djelatnost fotografije upiše u svoj obrt. Kao temu maturalnog rada izabrala je upravo podvodnu fotografiju, svojevrsni hommage svemu što je prošla ovog proljeća. Po primitku diplome postat će profesionalni fotograf i polako će se sve za što je radila isplatiti.

- Posljednje riječi doktorice, po mom izlasku iz bolnice, bile su: "Za mjesec dana odraditi kontrolu kod pulmologa, da vidimo jesu li pluća trajno oštećena". Trajno oštećena? Ta me izjava pratila gdje god bih krenula. Kad bih se umorila hodajući previše kilometara, ili kad bi svaka stepenica jednostavno bila preteška, te sam riječi čula negdje u sebi. I mjesec dana nakon izlaska iz bolnice ponovno sam čula riječi koje me sada prate. "Ova pluća kao da nikad nisu vidjela koronu…" Zdrava ja. Zdrava pluća. I sada napokon mogu roniti kao prije. Ne mogu vam opisati tu silnu sreću, kaže Ana.

Usprkos svim tim dobrim okolnostima, ističe da je održavati obrt uz takve situacije poprilično teško.

- I dalje sam morala plaćati doprinose svaki mjesec, iako sam bila na bolovanju, a reklame koje sam slušala na televiziji, kako nakon pedeset dana bolovanja obrtnici imaju pravo na naknade od države, za mene jednostavno nisu vrijedile. Javila sam se na sve adrese na koje sam morala, ali povratno sam dobila informaciju kako imam pravo tek na 90 kuna naknade budući da mi je obrt poslovao manje od devet mjeseci u trenutku kad sam se razboljela. Žena koja me nazvala na telefon rekla mi je kako je najbolje da storniram zahtjev jer mi se ne isplati prikupljati dokumentaciju za tih 90 kuna, a potom mi je rekla da sljedeći put kad završim u bolnici zbog takvog virusa barem pazim da je prošlo minimalno devet mjeseci od početka poslovanja obrta. Bila je sarkastična, naravno, prisjeća se Ana.

Doza straha

U poslu u kojem je trenutno svakodnevno uspostavlja kontakt s velikim brojem ljudi, pa smo se pitali kako se u vezi tih kontakata osjeća sada, nakon što je na vlastitoj koži osjetila svu ozbiljnost tog virusa. Je li se cijepila i postoji li neka doza straha od ljudi, a samim time i od posla kojim se bavi.

- Iskreno, nije me strah. Mišljenja sam da ono što će mi se dogoditi ne mogu promijeniti. I da sam ostala zatvorena u kući ponovno bih se zarazila, jer se tako i dogodilo. Ovo je virus koji nas pokušava udaljiti i distancirati od drugih ljudi, ali ja se - iako sam prošla sve što jesam - još uvijek ne dam. Cijepila se nisam još, jer su mi savjetovali da pričekam pet mjeseci prije nego napravim pretrage za broj antitijela koja imam u sebi. Ako je taj broj velik, rečeno mi je da mi je dovoljno cijepiti se samo jednom dozom jer ponekad čujemo za nuspojave i ljudi koji su primili prevelik broj antitijela. Pa stvarno nisam pametna, kao i velika većina ljudi. Svjesna sam činjenice da mi je poprilično otežan život i kontrolirano kretanje ukoliko ne posjedujem covid putovnicu, ali ne želim se prenagliti i riskirat vlastito zdravlje za odlazak na jedan koncert ili u shopping centar. Preko granice ne smijem, budući da sam se, dok sam bila bolesna, testirala brzim antigenskim testom, a njega ne priznaju kao dokaz da ste preboljeli Covid. Pa je cijepljenje zapravo jedini način da počnem normalno živjeti. Ali pričekat ću, kako su mi savjetovali lječnici, a potom vidjeti hoću li dobiti putovnicu samo s jednom dozom cjepiva, što je sada još uvijek upitno. Kako god bilo, nadam se od srca da će nam u budućnosti biti lakše, jer ono što sam vidjela u toj bolnici, svi ljudi koje sam ondje upoznala a sada više nisu s nama… Ne želim da itko to više mora prolaziti, zaključila je Ana.

Povezane vijesti

• Dubrovnik: Hospitalizirani 30-godišnjak nije zaražen korona virusom
• Za učenike iz Splita i Omiša i njihove pratitelje kućna izolacija
• Pulski gimnazijalci i profesori koji su bili na izletu u Veneciji od sutra u školi