klub ih ostavio na cjedilu
Nezadovoljni roditelji seniorki NK Istre 1961 uputili su apel: "Kako objasniti našoj djeci da njihovo najbolje – nije dovoljno?"
Trenerica NK Istre 1961, Helena Babić (Snimio Milivoj Mijošek)
Nakon odličnih rezultata koje su seniorke postigle i izborile ulazak u Prvu HNL, tretmanom nezadovoljni roditelji seniorki NK Istre 1961 uputili su apel sportskim institucijama, HNS-u, Gradu Puli te javnosti u nadi da će njime utjecati na promjene koje smatraju nužnim.
- S nevjericom i tugom obraćamo se javnosti u ime roditelja seniorki NK Istre 1961. Naše kćeri ispisale su povijest pulskog nogometa – osvojile su Drugu HNL i uvjerljivo izborile ulazak u Prvu ligu, bez ikakve financijske podrške, bez ugovora, igrajući iz čiste ljubavi prema nogometu i svom klubu. I umjesto da im se čestita i pomogne, dočekala ih je tišina. Nemamo informaciju hoće li djevojke uopće zaigrati. Nema javne objave, nema obrazloženja, nema zahvale. U trenutku kada su zaslužile najviše – ostavljene su same. Godinama su trenirale bez ikakve naknade, a sada, kada su ostvarile ono što nikome prije njih nije uspjelo, klub im ne pruža ni priliku da nastave. Premije? Nisu dobile ni simboličnu čestitku. Jedna od njih, reprezentativka Nika Radolović, već je otišla. Govori se da odlazi i trener Glušica, čovjek koji je godinama stvarao ovaj tim. A ostale? I one traže sredinu u kojoj će trud i uspjeh nešto značiti.
Pitanje koje svi postavljamo: kako objasniti našoj djeci da njihovo najbolje – nije dovoljno?
Apeliramo na sportske institucije, HNS, Grad Pulu i javnost: nemojmo dopustiti da djevojke koje su Pulu uvele u najviši rang hrvatskog ženskog nogometa završe zaboravljene – i izdane. U njih nitko nije ulagao. One su same sve izgradile. Dajte im barem priliku da to i pokažu, apeliraju roditelji seniorki NK Istre 1961.
O svemu se oglasila i trenerica NK Istre 1961, Helena Babić.
- Ženski nogomet je najbrže rastući ženski sport u Europi. U mnogim državama klubovi ulažu, savezi podržavaju, a stadioni se pune. Kod nas? Seniorke NK Istre 1961 dominantno su izborile ulazak u Prvu HNL – i prema neslužbenim informacijama neće igrati. Zašto? Jer klub nije bio u stanju organizirati ni dvoje, troje ljudi koji bi vodili brigu o ekipi. I to nije usamljen slučaj – to je simptom stanja na svim razinama sustava, od HNS-a prema dolje. Koliko je još cura u Hrvatskoj koje igraju bez ugovora, bez primanja, bez osnovnih uvjeta? A onda čujemo: "nema interesa", "nema publike", "nema novca". Pa evo nekoliko pitanja za sve one koji to redovito izgovaraju: koliko igrača u nekim klubovima Treće županijske lige prima plaće, dnevnice, putne troškove? A koliko zarađuju djevojke koje igraju u Prvoj HNL – najvišem rangu hrvatskog ženskog nogometa? Ništa. Koliko ljudi dođe na te utakmice županijskih muških liga? Zašto je ženski nogomet stalno prisiljen opravdavati svoju vrijednost kroz broj gledatelja, kad ni muški amaterski nogomet ne mora? I još nešto – sredstva za ženski nogomet postoje. Pogotovo za omladinske pogone. I njihov broj raste. Ali što se dogodi kad te djevojčice odrastu? Kad dođu do seniorske dobi – onda smetaju. Tad više nema plana, strukture ni ulaganja. One nestaju iz sustava, upozorava ona te uspoređuje praksu s ostatkom Europe.
- Dok se mi vrtimo u krugovima, mnogi savezi su već postavili temelje ozbiljnog razvoja: Francuska, Italija, Engleska, Španjolska – muški klubovi moraju imati žensku ekipu za licencu. Njemačka, Škotska – Savezi sufinanciraju trenere i razvojne koordinatorice za ženske ekipe. Nizozemska, Norveška – klub ne može ući u viši rang bez ženske ekipe, Švedska, Engleska – centralni marketing ženskih liga, TV prava, promocija. A kod nas? Ništa od toga. Nema obaveza, nema uvjeta, nema centralne podrške, veli Babić te za kraj upućuje što HNS može u ovom slučaju napraviti.
- Uvjetovati licencu muških klubova ulaganjima u ženske ekipe, financirati razvojne koordinatore u klubovima, povećati transparentnost i svrhovitost ulaganja u ženski nogomet, uvesti bonuse i poticaje za klubove koji ulažu u seniorke, stati iza ženskog nogometa marketinški – kao što rade svi ozbiljni savezi. Unatoč svemu – ja sam vječni optimist. Vjerujem da će i ovome jednom doći kraj. Da ćemo prestati stalno uspoređivati ženski i muški sport – kao da su to suprotstavljeni tabori – i da ćemo početi djelovati u skladu sa stoljećem u kojem živimo, poručuje Babić.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
