Bio sam u izolaciji, u samici, do dvorišta gdje su osuđenici čekali vješanje. Pisao sam po WC papiru, papirima od cigareta. Za taj sam roman iskoristio mitologiju podzemlja. Nekad sam kroz rešetke vidio gležnjeve obješenih osuđenika, kazao je Wole Soyinka

Afrički nobelovac, pisac, dramatičar, esejist, politički aktivist Wole Soyinka, najistaknutije književno ime ovogodišnjeg pulskog Sajma knjige u Istri, većinu romana "Vrijeme rasapa" ("Season of Anomy" objavljen je 1974. a sada u hrvatskom prijevodu u izdanju Sandorfa) napisao je u zatvoru, gdje je završio zbog protivljenja krvavom ratu u Biafri, koji je od 1967. do 1970. u jugoistočnom dijelu Nigerije odnio par milijuna civilnih žrtava.

- Bio sam u izolaciji, 22 mjeseca u samici, do dvorišta gdje su osuđenici čekali vješanje.

- Pisao sam po WC papiru, papirima od cigareta. Za taj sam roman iskoristio mitologiju podzemlja. Nekad sam kroz rešetke vidio gležnjeve obješenih osuđenika. Sve današnje anomije u Nigeriji - otmice, silovanja djece, Boko Haram, fundamentalizmi u najokrutnijem obliku, većina toga direktna je posljedica tog rata; gubitak svake ljudskosti, kazao je za preksinoćne promocije romana u Puli.

Kad je izašao na slobodu te vidio trijumfalizam pobjednika i poraženih, za okrutnog generalskog režima odlučio se na egzil. Kasnije se vratio u Nigeriju gdje živi i danas, tamo je i danas javno aktivan, piše za novine. Iako se i dalje kao pisac disident bori za slobodu u vlastitoj zemlji, njegovi progonitelji su i dalje visokopozicionirani u strukturama vlasti.

Nije pritom nebitno reći da je njegova Nigerija najmnogoljudnija afrička zemlja, i da je treća u svijetu po rezervama nafte, zbog čega je pod konstantnom kontrolom međunarodnih korporacija, koje su, kako je rečeno, proizvele najkorumpiraniji sistem na svijetu.

Soyinka je najpoznatiji je po dramskom opusu.

- Mislim da to ima veze s frustriranim arhitektom u meni. Uvijek sam gledao kazalište kao mjesto gdje se može nešto oblikovati i preoblikovati, u ovom slučaju su tu ljudi na sceni, dakle glumci na sceni. Također, dolazim iz društva koje se uvelike oslanjalo na kazalište; oduvijek sam bio okružen teatrom, bilo da se radilo o uličnom, religijskom, ili sekularnom kazalištu. Imamo i puno maskenbala i ritualnih obreda koji se uvelike obraćaju mitološkoj crti u meni, kazao je Soyinka.

Ivan Sršen iz Sandorfa kazao je da su se odlučili za prijevod romana "Vrijeme rasapa" jer je to veliko djelo, nakon čije objave je procvjetala zapadna afrička književnost.

- Ostali smo zapanjeni koliko je ovaj roman aktualan, koji se bez zadrške obraća problemima koji su danas na globalnoj razini možda čak i aktualniji nego 1974. Govori se o željenom harmoničnom životu, o utopijskoj viziji društva koju svi dijelimo, o problemu korporacijskog oblikovanja mentaliteta. Toga smo i danas svi svjesni, svi o tome govorimo, ali ne nalazimo pravi način da se s tim problemima suočimo, kazao je Sršen.

U jučerašnjem 'Doručku s autorom', prenošenom izravno na Trećem programu HTV-a, publika je kroz autorovo izlaganje mogla nešto više saznati o iznimnoj slojevitosti Afrike i kao pojma i kao stvarnosti.

- Prije nego što je Afrika postala robovlasničko skladište za ljude, Afrika je bila povijesno bogata kraljevstvima i civilizacija. Kad gledamo Egipat ili Nubiju, to su autentične afričke civilizacije, ili kraljevstvo Shaka Zulu, pa ruševine u Zimbabveu, to nisu dijelovi drugih već afričkih civilizacija. To je za mene bojno polje, kazao je Soyinka.

- Kolonijalisti su se poslužili nigerijskom glazbom, preuzevši tradicionalne napjeve na koje bi dodavali kršćanske stihove. Komunizam je pak među afričkim vođama mogao poživjeti dugo zbog sličnosti s afričkom filozofijom dijeljenja,

zajedničkom gradnjom. Sada su aktualne rasprave o tome hoće li Kina postati novi kolonijalist Afrike, i to kroz želudac, a zbog sličnosti kineske i afričke hrane, kazao je Soyinka.

Istaknuo je da su s druge strane na naslijeđu starih afričkih monarhija neki političke vođe preuzeli ovlasti kraljeva, ali ne na izvorni način, primjerice čuvara zemlje, već su si pridodali 'ovlasti' posjednika i onih koji dijele zemlju. Prvi politički vođe smatrali su da netko treba zamijeniti kolonizatore nakon njihovog odlaska, no i dalje je ostao odnos onog koji vlada i onih kojima se vlada.

- Čudna je ljudska priroda; želi vladati, a tu je i priroda onih koji žele slijediti vladare! Vidjeli ste pokolje studenata u Etiopiju, kakvo to ima veze s crvenom revolucijom, nastavio je Soyinka.

Za njegovog studija u Nigeriji , sveučilištima su dominirala djeca afričke crne elite, koja su nosila odjela na plus 30 Celzijevih stupnjeva, nije bilo govora da će oni propitivati tradiciju, već su ismijavali one u običnoj odjeći i nazivali ih "bušmanima".

Francuzi su htjeli pretvoriti Afriku u crnu Francusku, dok su Britanci, dijelom i Nijemci pokušavali ostaviti autohtono stanovništvo po strani, izolirali poglavice i bavili se svojom korišću, kazao je Soyinka, inače pripadnik naroda Yoruba.

- Pjevao sam u kršćanskom zboru i tamo su nas tukli, kratko je odgovorio na pitanje o utjecaju kršćanstva u njegovom obrazovanju.

'Nobelova nagrada Bobu Dylanu je opasan presedan' Wole Soyinka smatra 'fake news' (lažne vijesti) hororom i noćnom morom. I sam doživljava vrlo neugodna iskustva jer, iako nema profila na društvenim mrežama, postoje lažni profili, posebno

jedan u Poljskoj, gdje se čovjek, lažno se predstavljajući piščevim imenom, prodaje i zarađuje na njegovom opusu.

Dodjeljivanje Nobelove nagrade za književnost 2017. Bobu Dylanu on smatra opasnim presedanom.

- Ne razumijem čemu ta velikodušnost za pop glazbu koja dodjeljuje hrpu svojih nagrada. Zašto taj glazbenik ne bi onda pisao romane, pjesme, eseje? Jedan je Nobel, a nagrada za glazbu pregršt. Čemu to prisilno samokažnjavanje, zaključio je Wole Soyinka, dočekan i ispraćen dugim aplauzom publike.(Zoran ANGELESKI)