Jazz s dušom
Branko Sterpin: "Pula ima malu, ali ozbiljnu jazz scenu — a mene još uvijek pokreće strast, ne novac"
(Snimio Davor Hrvoj)
Iza njega je dugo godina sviranja i promoviranja jazza, ali niti nakon svih ovih godina Branko Sterpin se ne predaje. Pulski trubač pod čijim vodstvom JazzIstra Orchestra i Big Band Pula i dalje neumorno nastupaju pokazuje da jazz može imati svoju publiku, samo se mora biti strpljiv. Tu su i drugi projekti na kojima je radio, od raznih jazz sastava u kojima je sudjelovao, do koncerata koje je organizirao. Kako je sve to krenulo i u kojem smjeru ide, ispričao nam je u razgovoru.
Odakle ta ljubav prema jazzu?
- Još kao dijete volio sam svirati trubu. Neki moji prijatelji iz osnovne škole svirali su druge instrumente pa sam se uz njih počeo zanimati i za druge pristupe sviranja trube osim onog pristupa kojeg sam učio u glazbenoj školi. Tako sam počeo slušati soul, funk, rhythm & blues bandove odnosno bendove koji u svom sastavu imaju trubu. Slušajući te trubače u tim sastavima spoznao sam da postoje trenuci kada sviraju tzv. solo, a taj solo nije unaprijed uvježban od prve do zadnje note nego ga sviraju improvizirajući. Nastojeći shvatiti kako to rade upoznao sam i jazz glazbu i zavolio je.
Kako ti je bilo u Zagrebu, kao dio HGM – Jazz Orkestra Zagreb?
- Jazz orkestar hrvatske glazbene mladeži vodio je jedan od mojih nastavnika na jazz akademiji u Grazu, Sigi Feigl. On je dirigirao tim orkestrom. Budući da je poanta bila okupiti mlade hrvatske glazbenike u jazz orkestar i kroz brojne probe i koncerte educirati te mlade ljude te graditi dobar orkestar, Sigi me pozvao u orkestar. Puno sam naučio u tom orkestru, bio je to stvarno nadahnjujući kolektiv mladih ljudi vođen neizmjernim entuzijazmom spomenutog dirigenta. Dobio sam priliku biti na pozornici s mnogim istaknutim imenima svjetske jazz scene koji su gostovali na koncertima ovog orkestra. Budući da smo tih godina koncertnu sezonu svirali u studiju Bajsić na HRT-u, a snimke koncerata su emitirane na televiziji, zahvaljujući tim koncertima su me čuli i ljudi iz Jazz orkestra HRT-a gdje sam kasnije dobio priliku svirati i zaposliti se.
Kada smo davno, nakon prvog koncerta JazzIstre pričali, rekao si otprilike, oprezno, da bi bilo dobro da se to održi. Eto, održalo se. Kako danas gledaš na to?
- Pa jako mi je drago da se orkestar održao, evo ulazimo uskoro u dvanaestu godinu rada. Organizirati rad ansambla od 16 ljudi iziskuje puno energije, vremena, živaca… Bilo je trenutaka izmorenosti i frustracije tijekom tih godina rada, ali sam uvijek kada bismo odsvirali koncert bio sretan i u meni je raslo uvjerenje da se trud oko ovakvog ansambla isplati. Orkestar je sve aktivniji, malo po malo sve više se prepoznaje kvaliteta i potencijal JazzIstra Orchestra u kojemu su okupljeni istarski jazz glazbenici. Drago mi je da imamo i glazbenike iz talijanskog dijela Istre i iz Primorsko-goranske županije jer je jedan od ciljeva bio i glazbeno povezati Istru kao regiju. Među glazbenicima vlada prijateljstvo, poštovanje i dobra energija. Ljudi iz orkestra se vole družiti, ali vole i ozbiljno raditi. Možda proces nije brz koliko sam mislio da će biti, ali orkestar ide u dobrom smjeru, sve je aktivniji, iz godine u godinu ostvaruje sve više nastupa, sve ga više podržavaju i Istarska županija i istarski gradovi, pučka učilišta i druge kulturne institucije i organizatori. Na nama je da nastavimo marljivo raditi, podizati kvalitetu svakog pojedinca, podizati kvalitetu zajedničkog muziciranja, pisati sve kvalitetnije i sve kreativnije aranžmane te na kraju ostvariti i financijske uvjete da orkestar postane profesionalni jazz orkestar što je ustvari bio naš cilj na samom početku.
U Istri je JazzIstra dobro prihvaćena, ali kako je bilo kada ste nastupali izvan Istre? Jesu li se čudili da jedan takav sastav uopće postoji?
- Svugdje gdje smo svirali reakcije su bile jako dobre. Nastupili smo u Zadru, Osijeku, Malinskoj, Rijeci, Kastvu. Ljudima je simpatično da su neki glazbenici iz malih mjesta kao što su Roč, Ohnići, Smilovići, Buje…
Nema smjerova za trombone
Što je s Big bandom, što se trenutno radi, ima li tu problema s popunjavanjem sastava?
- Big band Pula radi svojim ritmom. Trenutna postava je mješavina profesionalaca, amatera i učenika. Profesionalci imaju brojne angažmane, većina radi i u školama tako da im nije jednostavno izdvojiti vrijeme za probe i nastupe. Drago mi je da i dalje poštuju ovaj ansambl i svojim dolascima čine Big band puno boljim. I učenici imaju guste rasporede, ali imaju volje i nađu vremena za probe. Kronični nedostatak trombonista u Puli otežava rad ovakvog ansambla. To zapravo vrijedi za cijelu Istru. Moje je mišljenje da bi glazbene škole, a posebno pulska glazbena škola trebala ozbiljno promisliti o rješavanju tog problema. U niti jednoj glazbenoj školi u Istri, koliko znam, ne postoji mogućnost da se uči svirati trombon. Taj smjer uopće ne postoji. Po meni to nas baš i ne čini civiliziranom sredinom. Kratko sam vodio i Puhački orkestar grada Pule i tamo također postoji kronični nedostatak trombona, tenora, baritona, eufonija i tuba. Sve te instrumente najčešće sviraju glazbenici koji u glazbenoj školi uče trombon, a kod nas se ta mogućnost ne nudi. Kao glazbenik koji se, ako ništa drugo, podosta trudi oživjeti ili održati na životu orkestralne ansamble volio bih da se glazbene škole trgnu po tom pitanju. Jako je važno za opstanak orkestara. I još nešto, dragi pedagozi, molim vas nemojte svojim učenicima braniti da sviraju u lokalnim orkestrima gradova. To stvarno nema smisla.
Ima li šanse da se opet počnu održavati redoviti koncerti Big Banda u Circolu?
- Baš smo nedavno odsvirali koncert s Big bandom Pula u Circolu i u šali sam rekao ekipi da ćemo sljedeće godine ponovno realizirati tzv. koncertnu sezonu. Ideju sam o koncertnoj sezoni donio iz spomenutih HGM i HRT jazz orkestara. Big band Pula je amaterski jazz orkestar i izuzetno mu je zahtjevno svaki mjesec pripremiti novi koncertni program. Jedne smo godine to realizirali, svaki mjesec novi koncertni program i tako devet mjeseci. Bilo je jako naporno, ali i jako zabavno. Moguće je da ćemo to ponoviti, ali ništa ne obećavam.
Koja je razlika, odnosno koje su razlike, a koje sličnosti između JazzIstre i Big Banda?
- I JazzIstra Orchestra i Big Band Pula su jazz orkestri s tipičnim postavom od četiri trube, četiri (ili tri) trombona, pet saksofona i ritam sekcijom (gitara, klavir, kontrabas i bubnjevi). Za takav ansambl rabe se ta dva naziva, jazz orkestar ili big band. JazzIstra Orchestra je orkestar koji okuplja profesionalce, koji osim što sviraju u orkestru, sami pišu aranžmane za programe koje sviramo. Inspiracija orkestra je istarska glazbena ostavština, bilo da se radi o istarskoj tradicionalnoj glazbi, punku, rocku, alternativi, klasici… Tako smo s JazzIstra Orchestrom realizirali programe posvećene Atomskom skloništu, KUD Idijotima, Franciju Blaškoviću, tradicionalnoj istarskoj glazbi, Tamari Obrovac, a radili smo i programe s originalnim skladbama članova orkestra. Big band Pula je amaterski orkestar koji svira repertoare legendarnih big bandova, bandleadera, pjevača, aranžera… Cilj je upoznati bogat big bandovski repertoar te pružiti članovima orkestra mogućnost da nauče kako svirati različite stilove i općenito uče o specifičnostima sviranja u big bandu te o jazz glazbi i improvizaciji. Prekrasna je to glazba, od nastanka big bandova do danas postojali su izuzetno kvalitetni orkestri i aranžeri od kojih se može naučiti iznimno mnogo.
Neko vrijeme si organizirao i jazz koncerte u klubovima hotela Pula i Histria. Kako si zadovoljan tim dijelom?
- Već jako dugo sanjam o jazz klubu u našem gradu. Stvarno bih želio da ga imamo. U hotelu Puli je zapravo savršen prostor koji ima i svoju klupsku povijest. Odradili smo tamo koncertni ciklus. Ciklus sam osmislio sam i organizirao bendove, oko tehničkih stvari su mi pomagali kolege iz udruge jazz glazbenika Istre. Nismo tražili nikakve financijske potpore od grada županije ili slično. Karta je koštala šest eura. Želja mi je bila (a i dalje je) između ostalog i naučiti publiku da poštuju svaki umjetnički sadržaj i da im ne bude teško poduprijeti umjetnike s plaćanjem ulaznice. To je u civiliziranom svijetu normalna stvar. Kod nas i nije. Dovedem u hotel Pulu JazzIstra Orchestra i Barbaru Munjas (17 glazbenika) i sviramo samo za ulaznice, a ljudi mi se javljaju ako ih mogu staviti na popis za besplatni ulaz. Teško im je platiti šest eura, ali je zato nama svima lako svirati besplatno. Po meni je to odraz nepoštovanja. Uglavnom, odsvirali smo ciklus. U klubu hotela Pula se stvarno brzo stvori odlična koncertna atmosfera, akustika je vrlo dobra, klub nije preveliki i glazbenik lako osjeti feedback publike. Bila su možda dva koncerta koja su bila skromno posjećena, ali bilo je i nekih koji su stvarno napunili klub i bilo je predivno svirati tamo. Zatim je krenula priča da će se klub zatvoriti i pretvoriti u wellness. Iz tog smo razloga stali s koncertima u HP-u, iako danas vidim da je klub još tamo. Ubrzo se pojavio i interes uprave hotela Histria da se pokrene Jazz House kod njih. Taj je klub bio puno prostraniji, imali smo čak i financijsku potporu za gostujuće sastave i krenuli smo s brojnim koncertnim aktivnostima. Sviralo se čak pet puta tjedno, ali nažalost odaziv je bio premali da bi klub opstao. Iako je završilo tužno uvijek ću se sjećati nekih prekrasnih večeri u tom klubu.
Znam da je odaziv na događaje koje si organizirao znao prilično varirati. Je li se, po tebi, ipak uspjela stvoriti publika za takve događaje?
- Iz nekog razloga odaziv je u HP-u bio puno bolji nego u Histriji. Je li to zbog udaljenosti ili povijesti klubova ili nečeg trećeg ne znam. U Puli postoji određena publika za jazz glazbu, ali treba se još dobro potruditi da bismo stvorili i educirali novu publiku.
Rješenje za koncertne aktivnosti
Jesi li uspio locirati neko mjesto u Puli koje bi bilo idealno za takve koncerte, i gdje bi se moglo stalno nastupati, bez straha od slabog odaziva publike?
- Nisam, ali meni padaju na pamet razne stvari, sigurno ću se truditi i u budućnosti tražiti rješenja za koncertne aktivnosti, kao i za edukaciju mladih. Treba pohvaliti i caffe bar Circolo 17 gdje se već godinama svira svakog petka jazz glazba, a tu je i Mimoza koja radi povremene koncerte srijedom. To su vrijedne klupske svirke. Uvijek razmišljam i o prostorima koji bi ponudili pravu koncertnu atmosferu.
Što je s projektom Jazz Waves, ide li to dalje?
- Vjerujem da ide.
Kako gledaš na jazz scenu u Puli? Čini mi se da se razvijala i razvila svih ovih godina?
- Pula je mali grad. Imamo jednu, ali po kvaliteti nimalo neozbiljnu jazz scenu. Nadam se da će se pojaviti novi, mladi glazbenici koji će tu scenu dodatno obogatiti.
Kako bi se tu situaciju moglo poboljšati?
- Prije svega treba mladim glazbenicima širiti vidike, a ne ih sužavati. Razvoj glazbenika se može kretati u brojnim smjerovima, nijedan od tih smjerova ne treba podcjenjivati. Glazbenike sa širokim pogledima jazz će zaintrigirati. Ima i kvazi-glazbenika koji kao da su u trci za novcima. Pravog glazbenika pokreće strast, a ne novac. Strast je ta koja tjera mladog glazbenika da radi na sebi. Rad donosi kvalitetu a kvaliteta se plaća. Tako bi trebalo biti, no nije uvijek tako. Uglavnom, volio bih vidjeti puno strastvenih glazbenika, a ne puno prodavača magle.
Postoji li nešto u tvojoj karijeri na što si posebno ponosan?
- Ponosan sam na činjenicu da sam za male novce kupio moju Selmer trubu s kojom se mnoge ne mogu mjeriti. Najponosniji sam na mog sina Maka koji već sada pjeva bolje od mene.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
