Osoba je to koja se zbog posvećenosti poslu u svojih 88 godina nijednom nije okupala u moru. A nije joj daleko. Dapače, točno joj je ispod nosa. "Nanke jedan put, nikad nisam hodila na more! Nanke ne znan plivati. Prvo si bija doma i nisi hodija, pokle si dela, pa nisi hodija. I vrime je brzo pasalo. Vajk san govorila da hoću, hoću. Ma niente", otkriva Gina

Pronaći je možete svaku večer na istom mjestu. Uvijek besprijekorno dotjeranu, elegantnu, s niskom bisera oko vrata, visoko podignutom punđom, crvenim ružem na usnama. Iako je odnedavno posao u potpunosti preuzeo njezin sin Maksimilijan, Rosa Gina Bergich i dalje je duša restorana Gina. Pulska je to oštarija u koju gosti, istina, zalaze zbog dobre hrane, ali i zbog autentične domaćice.

Nedavno je od Udruženja obrtnika Pule primila priznanje za pola stoljeća rada, a na stolu smještenom na ulazu u restoran ponosno stoji i posebno priznanje Turističke zajednice Istre za najdugovječniji staž u ugostiteljstvu Poluotoka. Ipak, Gina oštariju nije otvorila da bi primala nagrade, nego zato što je, kaže, oduvijek voljela restorane. Ali govori da je lijep osjećaj kad ti netko oda priznanje za rad i trud.

Slušao se Rock'n'Roll

Gina nas, naravno, dočekuje gdje drugdje nego u "Gini". Plave, iskričave oči kao da su vidjele stotinu života. A ipak, proživjela je samo jedan. I u cijelosti ga je, reći će vam odmah, posvetila ugostiteljstvu. Raditi je počela već s 12 godina. Njezin je otac u Šijani, na mjestu gdje danas posluje Triglav osiguranje, nakon kapitulacije Italije 1943. otvorio oštariju Drosina. Pospremala je, čistila, kuhala, posluživala. Radila je sve što je trebalo. Potom je 24 godine konobarila u restoranu Gorica, u centru Pule. Napokon je, nakon nekoliko godina bezuspješnog traženja adekvatnog prostora, 1969. s pokojnim mužem otvorila svoj bife na Stoji, samo nekoliko stotina metara od sadašnjeg restorana. Imali su, kaže, džuboks, a od muzike se najviše slušao Rock'n'Roll. Osim toga, nerijetko su joj gosti koji su putovali po svijetu donosili najnovije ploče.

Ginu bismo danas bez puno razmišljanja nazvali okorjelom radoholičarkom. Osoba je to koja se zbog posvećenosti poslu u svojih 88 godina nijednom nije okupala u moru. A nije joj daleko. Dapače, točno joj je ispod nosa.

- Nanke jedan put, nikad nisam hodila na more! Nanke ne znan plivati. Prvo si bija doma i nisi hodija, pokle si dela, pa nisi hodija. I vrime je brzo pasalo. Vajk san govorila da hoću, hoću. Ma niente, otkriva Gina.

Na ples je, govori, odlazila rijetko, bila je svega nekoliko puta. S jedne joj je strane, priznaje, žao što nije malo više uživala. Mogla je ipak, govori, raditi malo manje i uhvatiti pokoji slobodan trenutak u danu. Ali nekoć nisi mogao, pojašnjava, lokal zatvoriti kad si htio. Vrata su se otvarala u osam ujutro, a zadnje bi goste otpratila u ponoć. Općina je dirigirala radno vrijeme, kao i cijene menija na jelovniku.

- Ti bi stavio jednu cijenu, a oni bi ti iskrižali i vrgli svoju, govori dok se prisjeća svojih prvih koraka u ugostiteljstvu. Tada nije bilo, veli, nadstolnjaka, vilica, žlica. Imali su, opisuje, neke stare pirune, koje su luštrali s pržinom. Ugostitelji, ponavlja, nisu imali ništa od ovog što imaju danas.

- Pod milim bogom niš'! Si počeo od nule, ali si bio kuntenat, borio si se. Gura si naprijed. Čovjek se snalazio, nije zanovijetao i tražio bolje. Nije bilo kao danas. Danas je 100 posto drugačije. Sve imamo. Ako nemaš, možeš ići kupiti, kaže Gina.

Povezane vijesti

• Rosi Gini Bergich priznanje za pola stoljeća rada restorana "Gina" TAJNA USPJEHA JE VOLJETI DELO I NE MRDATI GUZICU NAZAD, NEGO NAPRIJED
• Destilerija iz Varvari kraj Poreča pobjednik je prvog festivala gina u Rovinju