Sjećanja koja ne blijede

Vukovar nose u srcu, a u Puli su pronašli novi dom: Tri potresna svjedočanstva o ratu, gubitku i životu nakon tragedije

| Autor: Mateja Sponza
(Snimila Mateja Sponza)

(Snimila Mateja Sponza)


Trideset pet godina nakon pada Vukovara, sjećanja na studeni 1991. ne blijede. Iza povijesnih datuma, ratnih izvještaja i brojki kriju se sudbine ljudi, obitelji, branitelja i građana koji su proživjeli jedne od najtežih dana hrvatske povijesti. Vukovar i Škabrnja dva su mjesta koja su zauvijek ostala upisana u kolektivno sjećanje hrvatskog naroda. Njihova priča nije samo priča o ratu, nego i o ljudima koji su izgubili svoje najmilije, domove i dotadašnje živote, ali su unatoč svemu morali pronaći snagu za novi početak.

Dana 18. studenoga 1991. godine, nakon višemjesečne opsade i teških borbi, slomljena je obrana Vukovara, dok je Škabrnja postala poprište jednog od najstrašnijih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata.

(Snimila Mateja Sponza)(Snimila Mateja Sponza)

Trideset pet godina poslije, sjećanja na te dane i dalje žive u pričama onih koji su ih proživjeli. Među njima su i Zdenko Horvat i Damir Škalec, vukovarski branitelji koji su preživjeli rat, zatočeništvo i gubitak najmilijih, a nakon ratnih strahota novi život izgradili u Puli i Istri. Njihove priče su svjedočanstva o nekadašnjem životu, obrani grada, ljudskoj patnji, ali i snazi da se nakon svega nastavi dalje.

O važnosti očuvanja uspomene na te događaje, položaju branitelja danas i odgovornosti prema budućim generacijama govori i Janko Žužić, predsjednik pulske HVIDRA-e, koji već godinama sudjeluje u organizaciji obilježavanja obljetnica i aktivnostima usmjerenima na očuvanje sjećanja na Domovinski rat.

Zdenko Horvat: Ne ponovilo se nikada više!

Prije nego što je rat razorio grad, Vukovar je za Zdenka Horvata bio mjesto zajedništva, prijateljstva i bezbrižnog odrastanja. Radio je u tvornici Borovo, a život u gradu pamti kao vrijeme u kojem nacionalnost nije predstavljala prepreku prijateljstvu i svakodnevnom životu.

- Moje djetinjstvo bilo je nešto prelijepo. Druženje s prijateljima, Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Mađarima - bilo je odlično. Nekada je Vukovar imao 27 nacionalnih manjina. Svi smo živjeli zajedno. Slavili smo Božić, Novu godinu, imendane, rođendane - sve. Nacionalnost nije igrala nikakvu ulogu, prisjeća se Horvat, ratni zapovjednik obrane Vukovara.

(Snimila Mateja Sponza)Zdenko Horvat (Snimila Mateja Sponza)

Promjene su, kaže, postale vidljive nakon Gazimestana i govora Slobodana Miloševića. Prisjeća se i razgovora s prijateljem pravoslavne vjere koji se vratio s tog skupa.

- Kada se vratio, rekao mi je: "Horvat, što misliš, koga ću prvoga ubiti ako dođe do rata?" Pitao sam ga: "Zašto ćeš ubijati ljude?" Odgovorio mi je: "Tebe, tebe ću prvoga."

Nedugo zatim počele su se događati promjene koje su postupno razarale dotadašnji život. Na poslu su se širile glasine o napadima, ljudi su odlazili, a ulice su postajale sve nesigurnije.

- Svi srpski radnici koji su radili u Borovu bježali su u Borovo Selo i okolna srpska sela. Jednostavno, netko bi viknuo da dolaze ustaše i svi bi pobjegli. To se događalo prilično često, a onda su ljudi jednostavno prestali dolaziti na posao. U to su vrijeme počeli prebacivati svoju djecu preko Dunava, skelom koju su sami napravili, šaljući ih u Srbiju. Djeca bi ondje ostala dva ili tri dana, a zatim se vraćala. Tako je bilo sve dok situacija nije postala još ozbiljnija. Počele su barikade, a i mi smo dežurali po ulicama i stražarili, komentira Zdenko.

Rat je iz dana u dan postajao sve brutalniji. Sve je više bilo pucnjave, granatiranja, poginulih i ranjenih. Horvat se prisjeća obrane Vukovara i Borova, položaja koji su se morali braniti unatoč nedostatku ljudstva i naoružanja.

(Snimila Mateja Sponza)(Snimila Mateja Sponza)

Kao jedan od zapovjednika obrane sudjelovao je u brojnim borbama. Prisjeća se i pokojnog Marka Babića te drugih suboraca s kojima je odlazio na mjesta gdje je obrana bila probijena i gdje je trebalo pomoći.

- Dobro smo se držali dok smo imali oružja kojim smo se mogli braniti. Tako je bilo sve do pada Vukovara. Odbijali smo njihove napade. Osobno sam uništio 12 tenkova i jedan transporter. Marko Babić, pokojni Andrija i ja bili smo među onima koji su odlazili na različite položaje po cijelom gradu, ondje gdje je trebalo pomoći i gdje bi neprijateljski tenkovi probili obranu. Išli smo vratiti izgubljene položaje. Na taj smo se način ujedno i naoružavali. Znali smo, primjerice, pustiti neprijateljske snage da uđu u jednu ulicu, a nakon njihova povlačenja pronalazili bismo ostavljeno naoružanje.

Nakon presijecanja pravca koji je povezivao Vukovar i Borovo, položaji su se sve teže održavali. Branitelji su ostali bez pomoći izvana, a nedostajalo je i ljudi i protuoklopnih sredstava. Borbe su trajale do 19. studenoga, a 20. studenoga uslijedila je predaja.

Za Horvata je tada počelo novo, jednako teško razdoblje - zatočeništvo u srpskim logorima.

Nakon predaje zarobljenici su autobusima odvezeni u Stajićevo, pokraj Zrenjanina. Ondje su ih dočekali pripadnici vojne i civilne policije, a već pri izlasku iz autobusa morali su proći kroz špalir u kojem su ih tukli.

(Snimila Mateja Sponza)(Snimila Mateja Sponza)

- U Stajićevu su prije nas bile životinje. Konje i krave izveli su iz štale, a nas smjestili na goli beton, na mokraću i sve ono što je ondje ostalo. Već pri prolasku kroz špalir tukli su nas. Kada smo sjeli, počela je prava tortura. Mjesec dana proveli smo ondje. Bilo je i poginulih hrvatskih branitelja koji su podlegli batinama. Svakodnevno su nas ispitivali i tukli. Spavali smo na golom betonu, a možete zamisliti kako je to izgledalo. Bila je to golema staja sa četvero velikih vrata. Otvorili bi vrata i pustili hladnu košavu da prolazi kroz prostoriju. Napravili bi propuh, a u takvim uvjetima bilo je više bolesnih nego zdravih. Uz sve to, svakodnevno smo dobivali batine. Samo tijekom boravka u Stajićevu, u šest mjeseci zatočeništva, izgubio sam 38 kilograma. Hrane gotovo da nije bilo. Dobili bismo krišku kruha toliko tanku da ste kroz nju mogli gledati. Jedan mali narezak dijelila su dvojica. Uglavnom su nas izgladnjivali.

Nakon Stajićeva prebačen je u Srijemsku Mitrovicu, u vojni istražni zatvor, dok je dio zarobljenika odveden u Niš. Ondje je, kako kaže, smještaj bio nešto podnošljiviji.

- U Stajićevu je bilo hladno, a u Srijemskoj Mitrovici pretoplo. U jednoj sobi bilo nas je oko stotinu i jedan. Soba je bila otprilike desetak metara duga i pet do sedam metara široka. Spavali smo jedni na drugima. Ponovno su počela ispitivanja i batinanja. Osobno sam bio 27 puta na ispitivanju. Svaki put pretukli su me do iznemoglosti. Osim toga, znali su samo banuti u sobu, tući nas, izvoditi van i ponovno prebijati. Sve je to trajalo do 14. lipnja, kada su me prebacili na Vojni sud u Beogradu.

U Beogradu je bio dva mjeseca, gdje mu je, kako svjedoči, izrečena smrtna kazna.

- Moram reći da su se prema nama u tom zatvoru u Beogradu ponašali onako kako treba. Tamo sam bio ratni zarobljenik. Tamo smo jeli istu hranu kao i vojna policija, a spavali smo na madracima. Načelnik zatvora obilazio nas je svako jutro i pitao tko nas tuče.

Oslobođenje je dočekao 14. kolovoza, u razmjeni po načelu "svi za sve", koja je održana u Nemetinu.

- Kada smo izašli iz autobusa i kročili na svoju stranu, imali smo osjećaj kao da se nebo otvorilo.

No, povratak na slobodu nije značio kraj osobnih tragedija. Nakon pada Vukovara zarobili su mu mlađeg brata. Šest dana su ga tukli, a sedmog dana ubili.

- Barem smo ga pronašli i pokopali. Mnogi naši prijatelji nikada nisu pronađeni, ali s time moramo živjeti. Ne ponovilo se nikada više!

Nakon izlaska iz zatočeništva Horvat se nakratko pridružio supruzi i djeci, koji u to su vrijeme bili smješteni u hotelu Panorama u Zagrebu, a potom je ponovno otišao u vojsku. Put ga je vodio preko Rakitja i Vinkovaca sve do zadarskog zaleđa. Nakon završetka vojne službe, otišao je u mirovinu te je obitelj novi život nastavila u Puli.

Godine 1993. došli su u Pulu, gdje su kupili vojni stan. Odluka o ostanku bila je povezana ponajprije s djecom, koja su ovdje pronašla prijatelje, krenula u školu i izgradila novi život.

Danas, kaže, u Vukovaru više nema svojih najbližih, ali svake godine dolazi na obilježavanje obljetnice pada grada.

- Imam dvije kćeri blizanke. Obje su se udale. Jedna ima dvoje djece, a druga jednu kćer. Imamo troje unučadi i uživamo u njima. Supruga i ja sada smo ostali sami. Došle su godine kada se sve češće vučemo po doktorima. Ali ne žalimo se. Kada pogledam što je sve bilo i što je moglo biti, dobro je.

Svoje svjedočanstvo završava porukom kojom sažima sve što je proživio.

- Mladima, ali i starijima, poručio bih samo jedno: neka vole ovu Hrvatsku koju smo mi stvarali i za koju smo prošli sve ono što smo prošli.

Damir Škalec: Život ondje je prošao. Čovjek mora nastaviti dalje

Za Damira Škaleca, svjedoka i sudionika obrane Vukovara, Vukovar nije bio samo grad u kojem je živio. Bio je njegov dom, mladost, obitelj i mjesto uz koje ga vežu uspomene koje ni nakon 35 godina nisu izblijedjele.

- Grad je bio fenomenalan. Svi smo bili jako mladi, tek smo počinjali i trebali zakoračiti u odrasli život. U to sam vrijeme već bio oženjen, ali grad mi je značio sve. Dunav, sam grad, Vučedol - sve mi je bilo posebno. To je moj rodni grad. Možda se više neću vratiti živjeti ondje, ali uvijek te nešto vuče natrag.

(Snimila Mateja Sponza)Damir Škalec (Snimila Mateja Sponza)

Godina 1991. donijela je promjene koje su se osjećale iz dana u dan. Nakon napada na Borovo Selo postajalo je jasno da se situacija pogoršava. Njegov stan nalazio se svega kilometar do dva zračne linije od Borova Sela pa se sve što se ondje događalo moglo čuti i vidjeti. Vukovar iz tog razdoblja pamti po granatiranju, svakodnevnoj neizvjesnosti i životu u kojem nikada nije znao što donosi sljedeći dan.

- Dolazio bih s položaja, nakratko se vraćao u svoj stan, obilazio suprugu i njezinu majku te im donosio hranu. Svaki dan bio je takav da ti je glava u torbi. Nikada nisi znao što će se dogoditi, kamo otići i što učiniti. Međutim, nakon nekog vremena čovjek ogugla. Čuješ da granate padaju ondje, a ne ovdje, i nastavljaš dalje.

Škalec je bio na položaju na Mitnici, na području Dudika, pod šifrom Jo 2. Uz obranu položaja, pomagao je i civilima koji su se nalazili u blizini bolnice.

- Hranu sam nosio civilima koji su bili smješteni u blizini bolnice. U našem dijelu grada još je bilo nešto više hrane pa sam povremeno automobilom odlazio do njih i donosio im namirnice kako bi imali što jesti. To sam činio sve do samoga kraja.

Posebno pamti posljednje dane obrane grada. Posljednji put na položaju bio je 17. studenoga. Tada još nije znao da je pao Lužac. Dolazeći pred svoju zgradu, začuo je rafale i u retrovizoru automobila vidio da je kontejner koji se nalazio iza njega nestao.

Prije toga u bolnicu je dovezao ranjenog suborca, a zatim otišao nakratko vidjeti suprugu. U blizini su bili tenkovi.

- U tom trenutku tenk je ispalio granatu u zgradu. Puhao je lagani vjetar koji je nosio dim prema cesti. Samo sam poljubio suprugu i rekao joj: "Ja moram otići."

Vratio se na položaj, a nakon toga uslijedilo je povlačenje na pričuvne položaje. Dani obrane Vukovara bližili su se kraju.

Nakon izlaska iz logora 1992. godine Škalec je došao u Pulu, gdje su ga već čekali supruga, roditelji i obitelj. Njegovi najbliži bili su smješteni u hotelu Pula kao prognanici. U hotelu je proveo samo jednu noć, nakon čega su prebačeni u turističko naselje Pineta u Fažani. Ondje su, u bungalovima, živjeli sve do 2005. godine, kada su dobili stan i odlučili ostati u Istri.

Postojala je i mogućnost povratka u Vukovar. On i supruga dobili su ponudu za kuću, no zbog djece su ipak odlučili ostati u Puli.

- Smatrali smo da će za njih budućnost biti bolja u Puli. Mislim da nismo pogriješili. U Vukovar i danas odlazim, sigurno dva do tri puta godišnje.

Danas je njegov život vezan uz djecu i unuke, ali sjećanja na rodni grad uvijek su prisutna.

- Život ondje je prošao. Čovjek mora nastaviti dalje. Ovdje su moja djeca, moji unuci i zbog njih živim. Naravno da se uvijek sjetim Vukovara i svega što sam ondje proživio. Ne možeš stalno živjeti u prošlosti niti se uvijek možeš vraćati onamo. Treba ići dalje.

Škalec posebno ističe važnost prenošenja istine o Domovinskom ratu na mlađe generacije. Smatra da se o događajima iz 1991. godine premalo govori.

- Volio bih da mladi znaju sve što se događalo u Vukovaru 1991. godine. Nažalost, mislim da ne znaju dovoljno. Čak i mi koji smo sve to proživjeli možda premalo govorimo o tome, a kamoli koliko se o tome uči u školama. Smatram da bi mladi trebali puno više znati o onome što se dogodilo u Vukovaru, zaključio je Škalec.

Janko Žužić: Možda možemo oprostiti, ali nikako ne smijemo zaboraviti

Dok Horvat i Škalec govore o osobnim iskustvima obrane Vukovara, zatočeništva i novog početka u Istri, Janko Žužić podsjeća na širu odgovornost društva - očuvanje sjećanja na žrtve, dostojanstvo branitelja i prenošenje istine o Domovinskom ratu budućim generacijama.

(Snimila Mateja Sponza)Janko Žužić (Snimila Mateja Sponza)

Predsjednik pulske HVIDRA-e i sam je sudjelovao u obrani Hrvatske. Iako nije bio na vukovarskom ratištu, kao dragovoljac Domovinskog rata aktivno je sudjelovao u ratnim događanjima, a približavanje obljetnice pada Vukovara i stradanja Škabrnje i danas u njemu izaziva snažne emocije.

- Iz današnje perspektive, nakon 35 godina, pad Vukovara i stradanje Škabrnje i dalje su ostavili velik trag na meni. Kada se približe ti dani, kao i građanima Vukovara i Škabrnje, tako se i u meni javljaju tuga i nostalgija, govori Žužić.

U vrijeme pada Vukovara i stradanja Škabrnje već je imao ratnog iskustva. Bio je pripadnik Ministarstva unutarnjih poslova, u jedinici za posebne namjene, gdje je u Puli obavljao vojno-policijske zadatke, uključujući preuzimanje vojarni. Bio je i pripadnik postrojbe koja je trebala sudjelovati u deblokadi Vukovara tijekom pokušaja proboja, kada su hrvatske snage zaustavljene kod Marinaca.

- Nismo uspjeli jer je to bila velika sila koja je nemilice tukla, a mi još uvijek nismo bili ni naoružani kako treba. No, među narodom je vladao velik zanos i velika volja da oslobodimo svoju zemlju i očuvamo je.

(Snimila Mateja Sponza)(Snimila Mateja Sponza)

Posebno se prisjeća dana kada su svi s velikom napetošću pratili vijesti iz opkoljenog grada i slušali izvještaje Siniše Glavaševića.

- Svaki dan napeto smo slušali radio. Voljeli smo slušati glas Siniše Glavaševića i njegove riječi ohrabrenja koje su posebno dizale moral ljudima koji su bili u Vukovaru, ali i nama borcima na drugim mjestima. Vukovar je, nažalost, pao, ali se nikada nije predao. Da su dečki još uvijek imali streljiva i da su se mogli braniti, još bi se dugo, dugo borili.

Podsjeća da su se u vrijeme pada Vukovara i stradanja Škabrnje vodile teške bitke i na drugim hrvatskim bojištima - u Karlovcu, Gospiću, Šibeniku, Zadru i Dalmatinskoj zagori.

- Ovdje u Istri, koja je relativno bila mirna i nacionalno mješovita, s puno miješanih brakova, nikada se nije razmišljalo o tome da bi do takvih događaja moglo doći. Međutim, dogodilo se i nikada se ne ponovilo.

Govoreći o današnjem položaju hrvatskih branitelja i ratnih vojnih invalida, Žužić naglašava da ih najviše boli nepravda i omalovažavanje njihove uloge u stvaranju hrvatske države.

- Hrvatske ratne vojne invalide i branitelje najviše boli nepravda. Oni se nisu išli boriti kako bi dobili neke privilegije ili nešto slično. Išli su iz ljubavi prema ovoj domovini i kako bi zaštitili svoje obitelji. Kada se o Domovinskom ratu govori s omalovažavanjem ili ga se počne ignorirati, to ih jako boli. Željeli bi da se Domovinski rat na adekvatan način prezentira.

Upravo zato, ističe, obilježavanje obljetnica nije slavljenje rata, nego čuvanje uspomene na žrtve i prenošenje istine mlađim generacijama.

- Ne obilježavamo obljetnice kako bismo slavili rat, nego kako bismo mladima pokazali i objasnili kako je stvorena ova država, da je stvorena krvlju i da je moramo očuvati. Mladi moraju znati svoju prošlost jer narod koji nema svoju prošlost neće imati ni budućnost. To je fraza koja se često ponavlja u tiskovinama i drugim medijima, ali to moramo stalno ponavljati. Ne smijemo zaboraviti. Možda možemo oprostiti, netko možda i ne može, ali nikako ne smijemo zaboraviti, rekao je predsjednik HVIDRA-e.

Posebno upozorava na činjenicu da potraga za nestalima iz Domovinskog rata još uvijek nije završena.

- Ministarstvo hrvatskih branitelja posljednjih se deset godina intenzivno bavi braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata. Znamo i sami da još uvijek 1.725 obitelji ne zna gdje su njihovi najmiliji. Mnoge majke, očevi, braća, sestre i djeca ne znaju gdje su im članovi obitelji. Na području Vukovara još uvijek se traži više od 700 osoba.

Pulska HVIDRA, kao i ostale udruge proizašle iz Domovinskog rata, nastoji očuvati sjećanje na ratne događaje, ali istodobno pružati pomoć braniteljima i njihovim obiteljima. Uz organizaciju obljetnica, udruga se bavi i rješavanjem stambenih pitanja te socijalnih i psiholoških problema braniteljske populacije.

- Bez obzira na to koliko je godina prošlo, i danas postoje ljudi koji nemaju riješeno stambeno pitanje i koji još uvijek nisu riješili svoj status. Koliko god neki pokušavali plasirati priču da smo nagrađeni, povlašteni i slično, činjenica je da takvi problemi još uvijek postoje. Mi tim ljudima pomažemo.

Žužić ističe dobru suradnju s Gradom Pulom i Istarskom županijom, koji podupiru rad udruge i njezine aktivnosti. Posebno je zahvalan na podršci u organizaciji ovogodišnjeg mimohoda sjećanja posvećenog žrtvama Vukovara i Škabrnje. U organizaciji sudjeluju i policija, vatrogasci, hitna pomoć, bajkeri iz Twin Horna te navijačke skupine uz brojne druge građane i udruge.

- Zaista imamo veliku podršku. Ovim putem pozivam građane da nam se pridruže i zapale svijeću 18. studenoga. U 18 sati održat će se mimohod Vukovarskom ulicom. Okupljamo se kod Osnovne škole Tone Peruška, odakle ćemo proći tom ulicom.

Najavljeno je i polaganje vijenaca u 10 sati na Centralnom križu te u 10.30 sati u parku Franje Josipa, u organizaciji HVIDRA-e u suradnji s Gradom Pulom i Istarskom županijom.

Govoreći o povezanosti Istre i Vukovara, Žužić podsjeća da je pomoć tom gradu nastavljena i nakon završetka ratnih zbivanja.

- Istarska županija bila je među prvim hrvatskim regijama koja je nakon mirne reintegracije 1997. godine konkretno pomogla u obnovi Vukovara. Financirala je rekonstrukciju Istarske ulice, pomogla u obnovi škole Antuna Bauera, sudjelovala u obnovi vodotornja i drugih memorijalnih sadržaja. Imamo dugogodišnju institucionalnu i društvenu suradnju. Tako da je Istra bila uz Vukovar, ne samo za vrijeme rata, nego je uz njega i danas.

Na kraju razgovora uputio je poruku svim građanima, pozivajući ih da ne zaborave žrtve Vukovara, Škabrnje i drugih hrvatskih gradova koji su podnijeli veliku žrtvu u Domovinskom ratu.

- Građani, pamtite žrtve Vukovara i Škabrnje, kao i žrtve ostalih gradova koji su dali toliko puno za našu Hrvatsku. Da nije bilo Vukovara i Škabrnje, koji su nam kupili dragocjeno vrijeme, danas možda ne bi bilo ni slobodne Hrvatske, zaključio je predsjednik HVIDRA-e, Janko Žužić.

Povezane vijesti










Trenutno na cestama