Puljanka, 30-godišnja Miriam Čavlović, medicinska je sestra po struci. Odnedavno vlasnica obrta za pomoć u kući Bethel u Puli, kroz svoj rad pruža pomoć i psihosocijalnu podršku starijim i nemoćnim osobama, osobito onima koji se nalaze na listama čekanja za smještaj u domove za starije i onima koji nemaju bližnje koji bi skrbili o njima.

Njena želja i ideja iz srednjoškolskih dana čekala je pravi trenutak da postane stvarnost. U dinamici poslova koje je mijenjala, u ovom se uvijek pronalazila, otkriva nam.

Stariji na margini

Ljubav u radu sa starijama, prisjeća se danas, rodila se vrlo rano, a empatija joj je prirodni poriv. Zamisliti da je preko puta vaša baka, djed, mama ili tata te tretirati tu osobu s dostojanstvom koju zavrjeđuje, njezin je imperativ. Svijet otuđenih ljudi, čini se, najteže se slomio baš na ovoj populaciji, veli nam. Osjećaj napuštenosti neminovno prati naše najstarije, a na društvu je da ih razuvjerimo, svjedoči ona.

Naime, prije nedavnog pokretanja obrta dvije je godine radila u Engleskoj - u Oxfordu i okolici, upravo u području pomoći u kući, gdje je imala priliku vidjeti kako je tamošnji sustav skrbi organiziran u situacijama nedostatka mjesta u domovima ili kao zasebna usluga koji mnogi koriste kao rješenje ostanka u svome domu. Upravo ju je to iskustvo njegovateljstva, uvidjevši nedostatak institucionalne brige za naše starije povratkom u Pulu, potaknulo da sličan model podrške pokuša razviti i u lokalnoj zajednici.

- Iskustvo koje sam dobila vani je vrlo dragocjeno - neprocjenjivo. Sustav je odlično posložen i organiziran. U Pulu sam se vratila sa suprugom, koji je također medicinske struke i počeli smo kovati planove što ćemo. Nažalost, nismo se vratili u zdravstveni sustav, ali ponukana pričama svojih prijateljica uvidjela sam da se domovi za stare i nemoćne, bilo oni privatni ili državni - jako puno čekaju, a i skupi su. Razumijem troškove koji prate staračke domove, a s druge strane nema puno mogućnosti da bi o starijima skrbili. Nažalost, u takvim situacijama oni ostaju kod kuće i snalaze se. Tu su obitelji, djeca, pomaže se na svakojake načine, ali sve skupa je jako teško. Pogotovo je to teško onima koji su nepokretni i kojima treba posvećenost te gotovo 24-satna njega, ukazuje ona.

Miriam Čavlović, vlasnica obrta za pomoć u kući Bethel u Puli (Privatni album)

Širok spektar korisnika

- Mi često ne razmišljamo koliko su nam oni dali i najmanje što možemo učiniti jest da ih zbrinemo. Potrebe su jako velike. Zove me dosta ljudi i traži pomoć. Problem je što su mirovine male i mnogi si ne mogu priuštiti plaćati pomoć koja im je potrebna. Osobno sam sklona kompromisima, jer znam da su to teške situacije pa se dovijam na različite načine. Trudim se da im izađem u susret, dogovorimo manje termina, ali krajnji cilj mi je da im budem na pomoći. Vidim budućnost koja u ovom poslu ima podružnice po cijeloj Istri, ako ne i cijeloj Hrvatskoj; sve kako bi ljudima pružali njegu i dostojanstvo koje dolazi od ljudske ruke. Obratili smo se Gradu i općinama kako bi pomogli pri subvencioniranju cijena te kako bi usluga bila dostupnija, jer budimo iskreni - to jest budućnost ako se država želi brinuti o svojim starijima. Dobiva se na dvije strane; stariji će biti zbrinuti, domovi neće biti prenapučeni, a ovakvi obrti će moći obučavati i zapošljavati kadar. Za mene je to pun pogodak. Mogućnost zapošljavanja starijih, pa i na skraćeno radno vrijeme, ovdje je kao niša vrlo pogodno, jer su korisnicima oni generacijski bliži. Širok je spektar korisnika, a njima se bavimo, ne s medicinskog aspekta, već upravo gerontodomaćinstvom. Tu je glavna stvar socijalna uključenost, podvlači ona.

Naime, svakodnevno svjedočimo izazovima s kojima se ova skupina građana suočava, od usamljenosti i nesigurnosti do nedostatka adekvatne podrške u vlastitom domu. Upravo iz tog razloga naša sugovornica razvija uslugu koja im omogućuje da to bude dugoročno rješenje za dostojanstveniji i sigurniji život ili pak u periodu dok čekaju institucionalni smještaj.

- Popiti kavu i popričati, njima jako puno znači. Nekima sam jedina osoba koju vide u nekoliko dana. Ne mogu izaći sami vani, pa ih izvodim u šetnje, u knjižnicu, skuham im doručak, ponekad ih samo izvedem do terase ili ih podignem iz kreveta. To su često situacije u kojima su naši stari depresivni, dementni i bezvoljni. Moj je način rada: "bolje spriječiti, nego liječiti", a čim su oni uključeni u društvo, automatski su bolje. Ti se ljudi nekad nemaju volje ni umiti i presvući pidžamu. Sve to meni kida srce. Zato moj posao podrazumijeva održavanje njihove higijene, mijenjanje pelena, promjenu posteljine, sve su to naoko jednostavne stvari, ali nismo svi za sve i ne znamo svi sve, opisuje ona.

Deinstitucionalizacija je jedna od prednosti ovog oblika skrbi, a poznato je da bi mnogi stariji željeli ostati u svom domu. Na nadležnima je da se bilo kakav oblik skrbi koji bi pripomogao smanjenju opterećenja na domove za starije učini kao alternativa koja će biti dostupnija. Čavlović zaključuje da se kroz napore u cilju pomoći starijima, mogu samo iščitati dobici za zajednicu u cjelini.

Gerontodomaćica

Suprug joj je apsolutna podrška u svemu. Dozvole je dobila od nadležnog Ministarstva zdravstva, ali i socijalne skrbi. Pored svoje medicinske struke, Čavlović je, naime, završila školovanje i za gerontodomaćicu. Naglašava kako je u ovaj posao krenula s ciljem da obuhvati one starije i nemoćne koji su, na neki način, izvan sustava i na njegovoj margini.

Povezane vijesti

• Ministar otkrio zašto dio starijih ne želi u dom, ali se ne želi skinuti s liste čekanja
• Umag osigurao specijalizirani kombi za potrebe korisnika Doma "Atilio Gamboc"
• Porečki Dom za starije pun cijele godine, proširenje od osam milijuna eura donosi 120 ležajeva