(Snimio Zvjezdan Strahinja)
S obnovom kupališta Stoja na red je došla i obnova kućice na ulazu u kompleks - portirnica, bolje reći kuća spasioca (banjina), još bolje reći dom Vladimira Načinovića, legendarnog Mira sa Stoje koji je ovdje proveo cijeli svoj život.
- Moram preseliti na tri mjeseca dok traju radovi, odgovara Miro kojeg sam zatekao u gužvi zbog privremenog preseljenja. Njegov otac Nini, najpoznatiji pulski banjino, još je 1933. u Italiji prošao obuku za spasioca, a iste je godine i zaposlen kao spasilac na Stoji, iako je kupalište kakvo danas poznajemo izgrađeno tek 1936. godine. Do svoje smrti 1983., Nini se nije odvajao od kupališta. Uz kupalište je trajno vezana bila i njegova supruga Nora i njihovi potomci. Tu su se stvarala poznanstva za cijeli život, družile obitelji, kupalište je dio memorije grada i mjesto susreta Puležana, posebno s onima koji su davno napustili Pulu.
(Snimio Zvjezdan Strahinja)
- Dočekali smo obnovu kupališta! Nona Maria bi bila sretna, a?!, smješka mi se zadovoljno Miro.
Svaka čast konzervatorima, koji štite kulturnu baštinu, ali Načinović je danas najpozvaniji da ocijeni radove. Desetljećima je javno upozoravao na jadno stanje ovog zapuštenog bisera arhitekture 1930-ih. I baš se pitam je li došao na svoje.
- Jako sam zadovoljan. Radi se dobro. Lijepo je da će biti duple kabine, što je bilo i prije, kako bi ih mogle koristiti osobe s invaliditetom. To je pohvalno. A ima nekih detalja koja mi se ne uklapaju, poput ogromnih korita žardinjera na terasi. Bila su dovoljna i onakva kakva su bila prije, jer se s ovima smanjuje i kvadratura terase. Trampolin nije bio takav, ovo je već četvrti trampolin koji je postavljen na kupalištu. Imam zamjerke i na ogradu na gornjim terasama. Napravio sam fotke da se vidi kako je ograda spajana. Izvorno je drugačiji bio i raspored stupića. Ko to vidi?! Ja vidim!, kaže Miro.
Naravno da vidi svaku sitnicu, kad od djetinjstva pozna svaki kamenčić, svaku granu bora, svaku pukotinu u zidu.
Iako postoje neke bojazni da kupalište neće biti završeno u roku od 18 mjeseci i spremno za ovo ljeto, Miro je izuzetno zadovoljan dinamikom.
- Radi se! I radi se brzo! Čak očekujem da budu gotovi za Uskrs, ako vrijeme posluži. U početku smo bili malo skeptični jer je bilo malo radnika na gradilištu, premještali su ih i sve je djelovalo nekako nespretno. Ali danas je prisutno puno ljudi. I puno je toga napravljeno. To, kad uđeš, kao da si ušao u NASA-u, u Space Shuttle: izolacija, žice, kablovi... Sa strane kad promatraš neshvatljivo je što to toliko treba. Ali valjda treba, priča Miro.
(Snimio Zoran Oljača)
Vladimir Načinović imao je koncesiju nad kupalištem od 1991. do 2005., ali ne u kontinuitetu i ne svojom krivicom. A onda je prije dva desetljeća izostao odgovor Grada hoće li mu produžiti ugovor na duži rok. Tako ni zahtjevnije radove na betonskoj konstrukciji, koji su doslovno padali pod zubom vremena, nije smio ni mogao poduzimati.
- U listopadu je bilo točno 20 godina da sam predao kupalište. Od tada nitko nije brinuo i lako je zamisliti što se sve dogodilo u tom nemaru. Ja bih i u to vrijeme počistio, pomeo lišće, šljunak i takve stvari, ali to je jedino što sam mogao. Nadam se da je Grad smislio tko će upravljati kupalištem i tko će čistiti. Sad kad ide obnova, posao treba obaviti do kraja. Bit će i drugačije površine, hortikulturno uređeno, a na sreću bit će manje bahatosti vozača s parkiranjem. E, to je bila prava svinjarija, priča Miro.
Iako Miro mora privremeno iseliti iz kućice, ne sumnjamo da ćemo ga i dalje sretati na Stoji. Uz more, na moru, na porti kupališta... Stoja ne bi bila ista bez Mira, niti bi Miro bio isti bez Stoje.
Tijekom 51 godine, koliko je Nini proveo na kupalištu, iz mora je od utapanja spasio 636 osoba. Miro s ponosom ističe da nitko nije s kupališta izašao pokriven plahtom - to je uspjeh njegova oca. Na Ninija nas je donedavno podsjećao i mural pod kulom, a koji je uklonjen s temeljitom obnovom glavnog objekta.