na današnji dan, godina je 1972.

U ljetnu se sezonu 1972. godine ulazilo uz borbu protiv inflacije i za bolji standard. Što se promijenilo u 52 godine? 

| Autor: Nina Petrović
(Arhiva Glasa Istre)

(Arhiva Glasa Istre)


Turistička sezona godine 2024. kuca na pulska vrata koja, eto, samo što nisu širom otvorila. Dok turistički radnici i ugostitelji (a naročito iznajmljivači) nestrpljivo trljaju ruke, domaće se stanovništvo već žali da se za najobičniju kavu na Hvaru treba izdvojiti čak 4,50 eura.

Naravno, cjenovni rekordi uglavnom se obaraju na obali gdje i ima najviše turista, a tako će izgleda biti i ove turističke sezone. Samo za usporedbu, prošle godine u veljači kava je na Hvaru koštala 22 kune (2,92 eura), dok je u vrijeme sezone, u jednom popularnom hvarskom kafiću, cijena kave bila i 4,10 eura.

Inflacija uzela maha

U slučaju da se nismo još (barem mentalno) »prebacili« na eure, to je čak 33,91 kunu za veliki espresso. Već mjesecima šuška se o tome koliko je inflacija uzela maha. Poskupjela je hrana, stanovi, piće... gotovo da ne postoji sfera života u kojem ne možemo primijetiti poskupljenja. Ne tješi ni činjenica da je sezona nije niti počela te je za očekivati da će se situacija s cijenama, posebice na obali i turističkim središtima, samo dodatno pogoršati.

Međutim, u starijem broju Glasa Istre, točnije 26. svibnja davne 1972. godine, u rubrici »pulska kronika« već se i onda pisalo o poskupljenju (osnovnih) namirnica, ali i tržišnom nedostatku istih. Po ondašnjem društvenom »dogovoru« usvojena je odluka o određivanju premija za ovčje i kravlje mlijeko, čija je cijena »preko noći« skočila s 2,80 na 3,20 dinara. Također, prije pune 52 godine usvojene su i odluke o općinskim sudskim taksama, odluka o visini naknade za obavljanje sportskog ribolova na moru, rješenje o prodaji ruševnih zgrada i štala u društvenom vlasništvu i još mnogo toga…

Kako ondašnji novinar, potpisan kao A.U., piše, »budući da su 54 radne organizacije u općini, koje zapošljavaju 14.364 radnika, potpisale samoupravni sporazum o izdvajanju i usmjeravanju sredstava za stambenu izgradnju, a izvan sporazuma ostalo je još dosta radnih organizacija, koje zapošljavaju oko 8.000 radnika, bilo je neophodno potpisati i Društveni dogovor o izdvajanju i usmjeravanju sredstava za stambenu izgradnju, koji trebaju potpisati Općinska skupština, Općinsko sindikalno vijeće i Privredna komora u Rijeci.«

Prema spomenutom Društvenom dogovoru, usvojene su i odluka o utvrđivanju najniže stope obaveznog izdvajanja sredstava za stambenu izgradnju, koja će iznositi 5% od sredstava iz kojih se plaća doprinos: od osobnog dohotka iz radnog odnosa, odnosno isplaćenih mirovina i invalidnina, odluka o naknadi dijela stanarine pojedinim kategorijama građana, zatim odluka o sredstvima stambene izgradnje za poboljšanje nužnih uvjeta stanovanja, te odluka o visini stope izdvajanja i načinu korištenja sredstava za stambeni izgradnju koju izdvajaju građani koji koriste dopunski rad drugih osoba u vršenju samostalne djelatnosti.

U vezi s donošenjem tih odluka odbornici su zahtijevali da se precizira da građani koji imaju vikendice ne mogu biti još i subvencionirani. Odgovoreno je da su vikendice okvalificirane kao stambene zgrade, a već je rečeno da onaj tko, osim jednog, ima i neki drugi stan na području Jugoslavije, ne može biti subvencioniran.

Zanimljivo je spomenuti da se u vezi donošenja rješenja o poskupljenju mlijeka, odbornici upitali hoće li adekvatno s tim poskupljenjem, a isto tako i s poskupljenjem mesa, koje će, kako piše A.U., »vjerojatno uskoro uslijediti, ugostiteljsko-turistička poduzeća moći povisiti cijene svojih usluga, na što je odgovoreno negativno«. Međutim, kako to obično biva, realnost je jedno, fikcija je drugo. Jer, nisu jedino stambeni prostori i mlijeko bili onda problemi. Paralelno s nadolazećom turističkom sezonom (koja se još uvijek brojčano nije mogla uspoređivati s današnjom), 1972. godine građani Pule »borili su se« i s nestašicom mesa. Naime, kako piše drugi ondašnji novinar D.M.F., »sezona tek što nije došla, a mesnice praznije nego ikada ranije. Svježeg mesa u njima nema ni za lijek. I dok prodavači svježeg mesa dočekuju i ispraćuju kupce skrštenih ruku, njihovi kolege za tezgama sa suhomesnatom robom rade punom parom. U nedostatku svježeg mesa građani se odlučuju na suho meso ili prerađevine.« Međutim, kako je to još George Orwell u »Životinjskoj farmi« pisao »Svi smo mi jednaki, ali neki su jednakiji od drugih«, to je očito postala otužna realnost, jer nastavlja: »Svi građani Pule ipak nisu bez mesa. Oni koji ga dovoze iz unutrašnjosti ili kupuju u jedinoj prodavaonici »Agroprodukta« u Ulici JNA imaju na svojim stolovima svježe teletine i govedine još uvijek.«

Iz povijesti turizma

»Mesa nemamo u izobilju već u ograničenim količinama«, izjavio je za Glas Istre ondašnji voditelj smjene Romano Donada u »Agroproduktovoj« prodavaonici, »međutim uspijevamo podmiriti potrebe naših stalnih mušterija. Za predstojeći vikend mesa ćemo imati dooljno. Danas poslije podne dobivamo svježu teletinu, govedinu, ovčetinu i piletinu. Svježim mesom će biti opskrbljene naše pokretne prodavaonice i prodavaonica u Galižani.«

»Dakle«, zaključio je D.M.F, »mesa ima i nema. Više nema nego ima tako da mesna kriza kulminira. Do kad će to potrajati nitko ne zna, ali je svima jasno da s praznim mesnicama nećemo moći dočekati glavnu turističku sezonu. Mesa će morati biti na opću žalost stoke i ne baš veliko oduševljenje potrošača jer će biti po znatno višim cijenama.«

I dok se uvelike pripremamo za »turističku navalu«, cijene zahvaljujući tomu i divljaju i preostaje nam se samo upitati…što se promijenilo u 52 godine? Zar nas povijest (turizma) nije ničemu naučila…?

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum