Danas bi Josip Joža Horvat proslavio 109. rođendan, a proživio je dugačkih 98 godina. Lijepih i manje lijepih. Preminuo je 2012., prije dvanaest godina.

Ovaj dugovječni Međimurec ima podeblji, zanimljiv i uzbudljiv životopis, ali će najviše ostati upamćen kao moreplovac, čovjek koji je gotovo mahnito obožavao ploviti morskim prostranstvima.

Rođen u znaku ribe

Kada su ga upitali otkud žabar, Međimurac, na brodu pod jedrima na morskim prostranstvima, odgovorio je: »Rođen sam u znaku Ribe a rimski pisac Manilius prije 2000 godina zabilježio je da će oni koji ugledaju svjetlo dana u sazviježđu Ribe voljeti opasnosti mora, povjeriti život valovima i graditi brodove… Nisam ovisnik o tumačenjima zvjezdoznanaca, ali upravo to se dogodilo spontano. More kao sudbinu osjetio sam na prvoj našoj obiteljskoj jedrilici »Skitnici«. More me je tako posvojilo i zarobilo da sam zauvijek ostao vjeran podanik i poslušan sljedbenik Njegovoga Plavetnog Veličanstva!«

U pulskom Uljaniku ugovorio je 1964. godine gradnju jedrilice, krstaša čeličnog trupa, duljine 17 metara, istisnine 30 tona, širine 4.10 metra s dva jarbola.

Na put oko svijeta krenula je obitelj Horvat – otac Joža, majka Renata, sin Marko (stariji sin Mićo ostao je u Zagrebu zbog studija), a s njima inž. Života Žika Pavlović (napustit će ih u Panami), te peti član Vladimir Hrlić.

Peti član posade

U vezi s petim članom posade, Joža Horvat je zapisao: »Primio sam pismo iz Pule od konstruktora inž. Žika, javlja da u brodogradilištu »Uljanik« radi neki mladić, imenom Vladimir Hrlić, koji sve svoje slobodno vrijeme provodi radeći na Besi. Pomaže u svemu što stigne, a imade mnogo smisla za mehaniku i brodogradnju. Visok je i snažan, ne puši, a i ne pije, simpatičan. Jedinac je, roditelji mu žive ovdje, u Puli. Potražio sam tu ponudu. Hrlić piše: »Završio sam vojnopomorsku školu. Na brodu poznajem sve poslove, od pranja palube do krpanja jedara i rukovanja opremom za jedrenje. U prekidima oko šest mjeseci proveo sam na školskom brodu Jadran. Tu sam položio kormilarski tečaj i ujedno u praksi dopunjavao svoje teoretsko znanje... Nikakvo me more ne smeta, podnosim ga dobro. Podvodni sam ronilac, meni to leži... Visok sam 195 cm, težak 85 kg. Zdravlje izvrsno, punoljetan sam već dvije godine, rođen u Zagrebu... Ne volim komandirati i zato sam napustio vojsku«. Sto iz toga mogu zaključiti? Unaprijed znam da su na brodu najbitniji međuljudski odnosi, a oni opet ovise o karakteru, naobrazbi, odgoju, sposobnosti prilagođavanja, općoj kulturi, životnim nazorima, radnim navikama... Na osnovi jednog pisma i nekoliko šturih biografskih podataka kako da otkrijem istinsku sliku toga čovjeka? Stiglo je još jedno pismo, Žikino, puno pohvale za Hrlića. Pozvao sam Vladimira u Zagreb i zadržao ga na objedu. Pristao i simpatičan momak. Najviše me privukla njegova mladost. Svega je godinu dana stariji od Marka... Kada se ja u slobodno vrijeme budem družio sa Žikom, eto Marku prijatelja, vršnjaka! Uskoro sam posjetio njegove roditelje. Otac iz Hrvatskog zagorja, majka Srpkinja. Složili su se da im sin krene na pučinu... Vjerujem da će biti dobar. Tek će pučina svakome od nas otkriti pravo lice«.

Besa u pulskom škveru

Joža je zaključio: »Na put oko svijeta, prvi u našoj povijesti kad je riječ o sportskom jedrenjaku, krenut će ljudi od kojih ni jedan nije rođen na moru!«

S Ribarske kolibe na pulskoj Bunarini otplovili su put Boke Kotorske čiji je zaljev »Besa« napustila zadnjeg dana kolovoza 1965. godine. Vratili su se u srpnju 1967. godine.

Dajem ti ime Besa

Moreplovac i književnik Horvat ovako je zapisao kako je i zašto legendarna Besa dobila ime: »Susretnem nekog znanca koji me zaustavi, uhvati ispod ruke i pod uho tiho i konspirativno mi šapće: - Znam da si lud i da ćeš krenuti. Nadam se da si ipak toliko pametan pa ćeš se vratiti prije Gibraltara! Gledam brodove kako promiču u luci, ali kao da ih ne vidim. U meni još uvijek odzvanja: ‘Dajem ti riječ...’. Najednom mi padne na um - besa! Eto imena našeg broda! Otišao sam u prvu knjižaru, zamolio prodavačicu da mi načas ustupi prvi svezak Opće enciklopedije. Želio sam provjeriti ima li štogod zabilježeno pod tim pojmom. Evo što piše: »BESA. Arbanaška časna riječ, data gostu namjerniku ili bjeguncu da će ga domaćini štititi. Daje je pojedinac, porodica, selo ili pleme. Besa se zove i vrsta primirja koja se zaključuje između porodica ili rodova plemena krvno zavađenih. Prekrši li netko ovu vrstu bese, planut će mu kuća ili će biti izvrgnut krvnoj osveti. Riječ kratka i lijepa. Po smislu sadržajna, duboko ljudska… Pravo ime za naš brod«.

Ovako je pak opisao kako je proteklo svečano porinuće »Bese« u pulskom Uljaniku: »U brodogradilištu Uljanik na navozu stoji naš novi brod, dovršen, okićen zastavicama i cvijećem, spreman da uđe u more. Na navozu okupilo se desetak naših najvjernijih prijatelja, nastavnici brodograđevne škole, radnici, đaci... Održani su prigodni govori, čelična užad plovne dizalice opasala je trup snažnog broda, koji čeka posljednji svečani čin. Netko joj (op. Renati) dodaje bocu šampanjca, koju uz pramac veže jedva vidljiva nit.

Kao u polusnu izgovara riječi: ‘Lijepi brode, plovi našim Jadranom, plovi dalekim morima i oceanima, ali se uvijek sretno vraćaj u domaće vode. Pruži radost onima koji će krenuti s tobom. Izdrži bure i oluje, čuvaj živote meni najmilijih, budi dostojan imena koje ti dajem – Besa!’

Boca šampanjca poleti, udari u čeličnu oplatu broda - i ostane cijela! Zar Triton, bog mora, ne prima žrtvu?! Renata drhtavim rukama ponovno dohvaća bocu i takvom je žestinom lupi o brod da se razbila u paramparčad, a pjenušavac poškropio ljude i brod«.

Sagradi novi brod

U romanu »Besa« čitamo odlomak: »Ova bi knjiga davno već bila napisana i objavljena da mi jedne noći đavo nije šapnuo u uho: ‘Prodaj Besu, sagradi novi jedrenjak i još jednom kreni na put oko svijeta!’ Sklon kojekakvim grijesima, poslušao sam nečastivog. Moj novi brod zove se »Modra lasta«.

Upitao sam đavla:

’Koga da povedem sa sobom na put?’

On, prokletnik, lukavo se nasmiješi i procijedi kroz zube:

’Uzmi samo ženu i sina!’

Fasciniranost morem nije ga promijenila ni osobna tragedija, gubitak oba sina. Starijeg Miću izgubio je na samom početku drugog putovanja 1973., stradao je u Hrvatskoj u prometnoj nesreći, dok je ostatak obitelji plovio. Čitamo da ga je Miroslav Krleža pokušao odgovoriti od nastavka putovanja. »Izgubili ste Miću, Vi nemate pravo izgubiti i drugo dijete. Zar ne osjećate da ste na rubu grčke tragedije?«, govorio mu je. Nije ga poslušao: sin Marko izgubio je život u Venezueli 1975., kad je zaronio u jednoj luci.

Tada je Joža prvi put posustao: »Prokleo sam more, a brod darovao Pomorskoj školi u Malom Lošinju, uvjeren da sam plovidbu zauvijek prekrižio«.

Horvat je napisao scenarij za film

Ne zadugo. Dvije godine kasnije kupuje desetmetarski jedrenjak i daje mu ime »Marko«. Njime su Joža i Renata s nekoliko prijatelja prešli La Manche, u Le Havreu su skinuli jarbole i preplovili Francusku, najprije Seineom do Pariza, a zatim kanalima do Rhone, pa u Sredozemno more i u Jadran.

Joža je ponovno s Markom po treći put krenuo na Atlantik. Ovaj put s prijateljima. Namjeravao je u Venezueli spustiti vijenac u more na mjestu gdje je izgubio sina Marka. No, zbog bolesti jednoga člana posade morali su prekinuti plovidbu. Doputovala je Renata kako bi vratili brod u Jadran. I ta je plovidba umalo završila tragedijom. Između Baleara i Sardinije upali su u orkansko nevrijeme. Jožu je jedan golemi val bacio na ogradu, a more ga nije odnijelo jer je bio vezan. Zadobio je teške unutarnje ozljede i liječnici su mu u Tunisu jedva spasili život.

O tom putu uslijedio je još jedan putopisni dragulj – knjiga »Molitva poslije plovidbe«.

I taj je brod, »Marko«, Joža prodao i dao sagraditi svoju posljednju brodicu, »Mali Marko«. S »Malim Markom« Međimurec Joža Horvat, u poodmakloj dobi, završio je svoja putovanja morem.

Preokret u Parizu

Veliki preokret u Jožinu životu i njegove obitelji dogodio se kada je film »Ciguli Miguli«, redatelja Branka Marjanovića, za koji je 1952. godine napisao scenarij, završio u bunkeru (č. zabranjen). To je oda malograđanštini, ismijava novopečene (partijske) tajkune onog doba, kritizira dogmatizam i birokraciju komunističkog sustava. Partijski vrh satiru je shvatio kao napad na socijalistički poredak i Partiju. Isključen je iz političkog i društvenog života.

Osjeća se prevarenim i izdanim. Napušta Zagreb, odlazi u Pariz. U glavnom gradu Francuske, na nautičkom sajmu, Joža je shvatio što će učiniti. Renati piše: »Neka su nas izbacili, sagradit ću brod, sagradit ću jedrenjak, kuću na moru iz koje nas više nitko nikada neće moći izbaciti!«

Ideja da pod jedrima oplovi svijet ne da mu mira. Prodaje »Skitnicu« i u Puli gradi legendarnu »Besu«, uči navigaciju. Sponzori su skromni, sklapa ugovor s Vjesnikom, pisat će dnevnik s plovidbe za tada popularni Vjesnik u srijedu. Dnevnički zapisi čitaju se na dušak.

Josip Joža Horvat

(Kotoriba,10. ožujka 1915. – Zagreb, 26. listopada 2012.), bio je književnik, pripovjedač i putopisac. Prvih deset godina života proveo je u Kotoribi.

Studirao je pedagogiju, filozofiju i književnost u Zagrebu i radio kao tajnik Matice hrvatske. Bio je urednik Kola i časopisa Republika. Pisao je romane, pripovijetke, drame, filmske scenarije, novinske članke i radiodrame.

Objavio je roman »Sedmi b« (1939.), a tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata pisao je duhovite crtice i pripovijesti o ratnom i mirnodobnom životu.

Godine 1945. objavljuje zbirku pripovijedaka »Za pobjedu«. Veliki uspjeh postiže partizansko-domobranskim romanom »Mačak pod šljemom«, objavljenim 1962. godine. Popularni su i romani »Waitapu«, »Operacija stonoga«, ali i »Crvena lisica«, prije poznat kao roman »Ni san ni java«, te komedija »Prst pred nosom« (1947.).

Dva je puta, 1965.–1967. i 1973. godine brodovima »Besa« i »Modra lasta« putovao je oko svijeta, što je postalo temom njegovih putopisa.

Najznačajnija su mu djela putopisi brodski dnevnik »Besa« (1973.) i »Molitva prije plovidbe« (1995.).

Napisao je i nekoliko komedija, drama i filmskih scenarija.

Ostat će zapamćen kao prvi Hrvat koji je oplovio svijet sportskim jedrenjakom, a supruga Renata prva Hrvatica koja je oplovila svijet.

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke