Martina Belić i Robert Raste kod taktilne ploče koja je postavljena tako da vodi na žardinjeru (Snimila Jelena Milović)
Pulu svatko od nas može doživjeti na neki svoj način, međutim, prije nego toj temi pristupimo na individualnoj razini, osvrnuli smo se i na populaciju našeg grada koja nosi zajednički nazivnik - neki oblik invaliditeta zbog kojeg se interakcija s gradom događa na drugačiji način.
Nakon što sam prenijela priču o Melisi Osmanović i njenoj (ne)pristupačnosti sadržajima grada, a kao osobi koja se kreće u invalidskim kolicima, razgovarala sam i s 35-godišnjom Martinom Belić koja je slijepa.
- Slijepa sam, moglo bi se reći od rođenja, jer sam rođena kao nedonošče i oslijepila sam zbog boravka u inkubatoru. Oštećen mi je očni živac pa mi se vid nije ni razvijao, opisuje nam ukratko uzroke svoje sljepoće Martina čije je oštećenje vida stopostotno.
U Pulu je nedavno doselila, ima tome nekoliko mjeseci i nije uspjela upoznati grad u potpunosti, ali svakako može opisati rute kojima se gradom već sada samostalno kreće. Naime, Martina je zaposlena u Udruzi slijepih Istarske županije i odmah ostavlja dojam osobe koja ima volju i želju da ovaj grad doživi vlastitim snagama i istovremeno utječe na to da joj grad uzvrati gostoprimstvo.