"Sutivanac Rudolf Frančula u svojoj knjizi "Moje polemike" savršeno, kirurški precizno, nepogrešivo, do najsitnijih detalja, redom secira jugoslavensku pa hrvatsku, u oba slučaja i istarsku političko-društvenu zbilju, ali ne samo kao svjedok vremena i kroničar, već i kao njihov istaknuti akter, utjecajna osoba čiji su potezi, stavovi, predviđanja i odluke oblikovali jedno dugo životno razdoblje s brojnim blagodatima socijalizma i pozitivnog antifašističkog nasljeđa, sve do smrti Josipa Broza i početka raspada države, u kojim okolnostima je Istra, po prvi puta u svojoj povijesti, u prijateljskom okruženju, ostvarila svoje vječne snove o integriranom hrvatstvu.

No sjedinjenje svojoj matici zemlji Istra je platila mnogim žrtvama u stoljećima dugoj borbi koja je u zadnjih 2.500 godina započela od doba Ilira, Kelta, Rimljana, Germana, Ostrogota, Bizantinaca, Slavena, Langobarda, Franka, Mlečana, Austrijanaca, Mađara, Francuza, do Talijana i Nijemaca, fašista i nacista koji su ugnjetavali, rušili i ubijali, uništavali svaki oblik istarskog i hrvatskog identiteta, misleći da će brutalnom politikom slomiti kičmu malog istarskog težaka, tvrdoglavog i neumoljivog, neustrašivog u obrani svojeg integriteta. Isti takav je, cijelog svog života, Rudolf Frančula - uspravan, nepokolebljiv, s izraženim sentimentom prema rodnoj grudi natopljenoj krvlju predaka, među kojima i njegovog oca, odvedenog u koncentracijski logor iz kojeg se nikada nije vratio.

Nema nikakve sumnje da je Frančula dosljedni, nepopustljivi, tvrdi antifašist, beskompromisan u obrani ostvarenja i nasljeđa Drugog svjetskog rata, oštar, dramatičan protivnik povijesnog revizionizma, kritičar ustaštva i svakog koketiranja, pa i najmanjeg, s tom fašističkom, ratno-zločinačkom ideologije izdaje ne samo ljudskosti nego i hrvatstva.

Nasuprot Paveliću i takvima, vrijednima svakog prezira, Rudolfu Frančuli imponira impozantnost Tita, "sina svih naših naroda i narodnosti", koji je 1944. godine na Visu, misleći na Istru, rekao: "Tuđe nećemo, svoje ne damo." I tu ga je, reklo bi se, zauvijek osvojio. Uz blagu, povremenu kritičnost prema Titu, Frančula, kao i svaki pravi Istrijan svjestan povijesti svog kraja i značenja Josipa Broza za njegov fizički opstanak, maršala gleda u punoj slici, kontekstualno, kao vojskovođu i državnika, mudrog političara koji je "istekom roka" Jugoslavije prethodno Hrvatskoj omogućio razduživanje i izlazak iz te države.

Nije ono što se poslije događalo, kroz cijele 90-e, rasplet po volji Rudolfa Frančule. Prilično je, recimo to tako, ambivalentnog stava prema prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu kojem ne osporava zasluge za stvaranje države, no zato mu oštro zamjera uništavanje institucija.

Njegova je knjiga vrijedna i utoliko što može poslužiti kao vodič kroz bespuća hrvatskog pravnog sustava zadnja tri desetljeća, beskrajan labirint bez pravog izlaza i slijepu ulicu u kojoj je zapelo hrvatsko pravosuđe, pa su tako nedužni završavali na sudu i zatvoru, a krivci za mnogo toga žive na slobodi, kao "uzorni" građani čiju je sigurnost spasila stranačka iskaznica.

Frančulina knjiga je presjek događanja i izravno svjedočanstvo iz kojeg možemo razabrati i zaključiti da dosadašnji način obnašanja vlasti nije bio usmjeren na kulturu služenja zajedničkom, javnom dobru, i usredotočenost na potrebe građana koji sudjelovanjem u cjelokupnom demokratskom procesu odlučuju o svojoj sudbini, već je isti samo formalistički poticao jačanje kohezivne kulture, dok su se istovremeno proširivale podjele i dezintegrativni procesi u društvu.

Unatoč godinama i proživljenom iskustvu, nagomilanim "utakmicama" s puno pobjeda i tek ponekim porazom, Frančula je, pomalo revolucionarno, ponekad i romantičarski, u stalnoj borbi za bolji život, uravnoteženi sustav i zaštitu istarskog prostora ne samo od ljudi i njihovih krivih politika, već i od bagera i betona, posebno kancerogene bespravne gradnje koja devastira glavni resurs Poluotoka: prostor. Frančula u tome ne posustaje, već pisanim angažmanom, promišljanjem intelektualca nesputanog bilo kakvim stranačkim i političkim okovima, zagovara brigu za prostor koju preferira zaradi stečenoj njegovom devastacijom.

Danas, kada prebire po sjećanjima i podvlači crtu ispod ostvarenog, Rudolf Frančula može biti zadovoljan što život nije protratio uzalud, a i ponosan što je uvijek bio na pravoj strani, strani pravde, čovječnosti. I Istre! Kao pravi homo politicus duboko promišlja tijekove i trendove, ali ne upada u zamke mainstreama, ne pati od stereotipa, odbija klišeje i grozi se predrasuda.

Krajem 80-ih Rudolf Frančula se na strani javnog tužiteljstva našao nasuprot zagrebačkom odvjetniku Silviju Degenu koji je branio ustaškog zločinca Andriju Artukovića. Dugo nakon toga, u osmom desetljeću života, obojica izdaju svoje knjige u obliku biografija. Degen je motivaciju pronašao u staroj kineskoj mudrosti koja vrijedi i za Rudolfa Frančulu: "Čovjek u životu mora odraditi tri duga: jedan prema čovječanstvu - da dobije dijete, drugi prema zemlji - da posadi drvo, treći prema nebu - da napiše knjigu." I naš ju je Sutivanac napisao, po drugi put. Iz njegovog pera to je politički, pravni, društveni i individualni presjek stoljeća kroz fascinantnu Istru kao trajnu inspiraciju i nepresušno vrelo zanimljivih priča i velikih ljudi među kojima je jedan od najvećih nesporno i on - Rudolf Frančula", stoji u pogovoru knjige kojeg potpisuje Ivan Herak.

Povezane vijesti

• IVAN HERAK: Investitori za Brijuni Rivijeru brzo bi došli kada bi umjesto prava građenja mogli kupiti zemljište
• IVAN HERAK ponovno oblači politički dres: "Novi vjetrovi koji pušu u Glasu Istre ohrabrili su me da se ponovno aktiviram u politici!"
• IVAN HERAK, posebni savjetnik ministra turizma Garija Cappellija za strateško planiranje razvoja turizma i EU fondove: TURIZAM BEZ MASKE