Nove vizure sjevernog dijela pulskog zaljeva: Punta i Mandrač

(Izvor: David Orlović)

Koliko puta smo čuli ili razmišljali o tome kako je stasanje Pule u moderan grad značilo i određenu promjenu geografije gradskog prostora. Uspoređujući stare karte, ponajviše je vidljiva promjena u izgledu obale: izgradnjom pomorskog arsenala pod Austrijom, primjerice, kompletno se promijenio izgled obale južnog dijela pulskog zaljeva. Slično, početkom ovog stoljeća, u njegovom sjevernom dijelu imamo iznova izmijenjenu obalnu liniju izgradnjom Ceste 119. brigade. Dva toponima u tome dijelu grada, Mandrač i Punta, govore upravo o dubokim promjenama koje su se ovdje događale prije oko 150 godina, netom što je grad počeo izlaziti izvan međa svojih srednjovjekovnih zidina.

Trg na Mostu

Predio grada poznat kao Punta ime dobiva od talijanske riječi ponte (most), što ukazuje na postojanje takvoga objekta u dubljoj prošlosti. Doista, do druge polovice XIX. stoljeća, jedna od većih lokvi sa stajaćom vodom kakvih je bilo oko Pule nalazila se na području Šijane, a njezin sliv do mora dolazio je negdje do današnjeg Trga na mostu. Tu se nalazio most preko toga kanala, često nazivan i Ponte della febbre (Most groznice, a predindustrijsku Pulu pamtimo po malaričnosti). Preko njega je išao put koji je, sa sjevera, ispred Amfiteatra, ulazio u grad kod vrata sv. Ivana. S druge strane, most je bio na dnu velike uvale nazivane Valle del Ponte (Uvala kod mosta).

(Izvor: David Orlović)

Promjena toga dijela obale nastupa 1876. izgradnjom željezničkoga kolodvora u Puli. Radi dodavanja niza paralelnih ranžirnih kolosijeka, sjeverni dio pulske luke doživljava svoje prvo nasipavanje.

(Izvor: Stanko Guštin)

Međutim, kako je glavni razlog izgradnje pruge bio opskrba pulskih mornaričkih pogona u arsenalu, planira se produženje pruge do južnog dijela zaljeva. Tada se bivša Uvala kod mosta dijelom zatvara u zasebnu lučicu, odvojenu od ostatka zaljeva malim, željezničkim mostom, u ravnini veslačkog kluba. Most je nazivan Željezničkim mostom (Ponte della ferrovia), a često i Mostom samoubojstava (Ponte dei suicidi) zbog, kako zapisi govore, nekolicine slučajeva suicida u tome kraju.

Mandrač

Izgleda da Mandrač, naziv obale od veslačkog kluba do Vallelunge, nosi naziv prema toj polu-zatvorenoj površini vode. Naime, talijanska riječ mandracchio (ili istro-mletački mandraccio) označava kopnom omeđenu i zaštićenu lučku površinu vode koja je za cilj imala protekciju manjih plovila od nevremena. Upravo je takva, neko vrijeme, bila i namjena ovog plitkog, muljevitog dijela obale koja je na starim kartama Pule označena i kao Bootshafen. Podsjećam da takvi toponimi opstaju, tako da imamo Mandrač koji odgovara svojoj primarnoj definiciji u luci grada Hvara.

(Izvor: Stanko Guštin)

Pulski Mandrač nestaje zamjenom željezničkog mosta nasipanim pružnim prijelazom i isušivanjem zatvorene površine vode. To se dogodilo negdje u posljednjim godinama XIX. stoljeća. Područje je to stvaranja Municipalnog parka (danas Park Franje Josipa I.) i probijanja ravne ulice od željezničkog kolodvora u smjeru amfiteatra, kojom nakon 1904. počinje prometovati i pulski električni tramvaj, a arhitektonski ju okrunjuju nove stambene zgrade, ville Münz, kao i spektakularni hotel Riviera.