Devetnaesto stoljeće bilo je razdoblje dominacije parnog pogona u kontekstu razvoja u prometu i proizvodnji koje nazivamo Prvom industrijskom revolucijom. U Pulu prvi parni strojevi dolaze u drugoj polovici stoljeća na ratnim brodovima austrijske ratne mornarice i na ponekom trgovačkom ili putničkom parobrodu austrijskog Lloyda. Godina 1876. prijelomna je za kopneni promet zbog otvaranja pruge Divača – Pula i početka prometovanja željezničkih kompozicija pokretanih parnim lokomotivama. Ipak, saznajemo da su prva kopnena vozila na parni pogon došla u Pulu pet godina ranije.

O opskurnom prijevoznom sredstvu, prvom u Puli koji ne pokreću konji, saznajemo u tekstovima koje je u Italiji nakon Drugog svjetskog rata objavljivao stanoviti Sergio Zuccoli. Svoje kolumne u ezulskom listu L'Arena di Pola Zuccoli je sabrao 1878. u knjigu Sta mia cara e vecia Pola (Ta moja draga stara Pula), prepunu nepoznatih detalja iz pulske svakodnevice s kraja 19. stoljeća. Očigledno strastveni ljubitelj povijesti svog rodnog grada, Zuccoli je skupljao priče i pričice o gradu koje nisu prisutne u arhivskoj dokumentaciji.

Izvor: L'Arena di Pola

Tako Sergio Zuccoli piše da je dana 23. kolovoza 1871. pulska mularija svjedočila "najnovijem i najuzbudljivijem spektaklu kojega je mogla zamisliti": uz tadašnji obod grada počela su prometovati dva parna vozila s tenderom i još tri prikolice s teretom. "Pulsko je stanovništvo loše prihvatilo pojavu dva dimeća cestovna traktora. Dijabolični strojevi uzrokovali su panični bijeg stoke koja je upućivana u klaonicu, kao i ispuštanje agresivnih i crnih dimova sposobnih teško zaprljati robu koja se sušila i na najvišim tiramolama". Možda i zbog tajnovitog okretanja njihovih blistajućih i dobro vidljivih mehanizama, vozila su uskoro dobila loš glas i nadimak strighete (strega, štriga = vještica). 

Godine 1871. puštena je u pogon gradska plinara (tal. Usina del gas – njem. Gasanstalt) u vlasništvu tvrtke Pollak-Reisewitz. Bila je smještena na mjestu kasnijeg vodovoda, uz tadašnju ulicu Muzio koja je te godine bila na samoj periferiji Pule. Tada se plin proizvodio destilacijom drvenog ugljena, a iste godine zabilježeno je paljenje prve gradske rasvjete u Puli na plin.

Tvrtka je nabavila dva lokomobila, parna vozila na kotače za kopneni prijevoz slična tadašnjim traktorima, od engleskog proizvođača parnih strojeva Fairbairn iz Manchestera. Ta dva parna lokomobila - Puležani su ih zvali "štrigete" - vukla su vagone pune drvenog ugljena iz luke. Teret je iskrcavan s broda na molu sv. Teodora (današnja ACI marina) u posebne prikolice, da bi ih "štrigete" potom vukle uzduž današnje Istarske ulice, preko Portarate, do plinare (današnji vodovod u Radićevoj ulici).

Zuccoli je na jednom mjestu objavio i fotografiju iz 1924., jednog društva uz, kako on to kaže, "olupinu štrigete na području nekadašnje plinare". Također, piše da su "štrigete" vozile "još nekoliko godina nakon što je plinaru preuzela gradska Općina, 3. svibnja 1900. godine".

U svakom slučaju, nakon 1909. plinara se seli u zaljev Veruda, mjestu dostupnom teretnim brodovima. Fotografija "štrigeta" nema, tako da članku prilažem slične lokomobile proizvedene u istome vremenskome okviru.

Povezane vijesti

• Očuvati bajoslovnu baštinu središnje Istre
• Bogata bajoslovna baština: ŠTRIGARIJI PO ŽMINJSKEH KRIŽINAH