PIŠE DAVID ORLOVIĆ
Iza ladonja ostaju panjevi, možda ne samo drveni. Ovo je povijest Giardina - omiljenog dijela Pule…
Izvor: Stanko Guštin
Ljeti, usred dana, najprirodniji je humani refleks skloniti se u hladovinu. Materijal poda i građevina svojim toplinskim kapacitetom povećava temperature gradske mikroklime, a promatranja i iskustvo pokazuju kako hlad pod krošnjama stabala temperaturu spušta na podnošljive razine čak i za najtoplijih dana.
Srednjovjekovna je Pula svojim stanovnicima pružala hlad isključivo prije i nakon zenita Sunca u uskim uličicama tadašnjeg "organskog" stila. Međutim, prva prava namjera vlasti da sađenjem stabala omoguće hladovitu mikro-klimu u centru grada imamo tek pod Austro-Ugarskom, na pulskim Giardinima.
Simbolički, grad se pod Austrijom počeo širiti iz svoje srednjovjekovne jezgre kroz Zlatna vrata u smjeru brda sv. Mihovila. Između dviju novih paralelnih ulica, viale Carrara (koja se protezala uz zidine do Portarate, zapravo je prolazila točno ispred današnjeg ulaza u kino Zagreb) i Via della Circonvallazione (današnje Istarske ulice) nastat će izduženi trg u kojem će isprva svoje mjesto naći zelena tržnica na otvorenom gdje su trgovci iz okolnih sela dolazili prodavati voće i povrće.
Godine 1903. takvo susretanje ruralnog i gradskog stanovništva premjestit će se malo dalje, u novu čeličnu zgradu zatvorene tržnice. Godine 1904. bit će zasađen veliki broj mladica ladonja u četiri linije te od tada Giardine smatramo šetnicom, okupljalištem stanovništva i novim centrom grada, koji je nakon dvije tisuće godina zamijenio stari rimski Forum. Doduše, sadnja ladonja značila je sječu prijašnjih divljih stabala na tom prostoru.
Ime Giardini dolazi od talijanske riječi za ukrasne, ograđene vrtove oko velebnih građevina. Iste godine ovdje će početi prašiti i pulski električni tramvaj, naravno, sa stanicom. Od 1934. njega će svojom linijom kroz istu trasu zamijeniti gradski autobusni prijevoznik tvrtke Grattoni, a nakon Drugog svjetskog rata i Pulapromet. U vrijeme Italije, s Giardina se, do izgradnje nove Autostanice, ukrcavalo i u međugradske buseve, a uz šetnicu su postavljene i benzinske crpke.
Stabla su polako dobivala svoju konačnu visinu i širinu krošnji, a pod Italijom su dodavani novi kulturni sadržaji: kino Umberto (kasnije Zagreb, danas Valli), kino Impero (kasnije Divić-grad i Partizan), a u podnožju nove stambene narančaste zgrade imamo i prve kavane i slastičarnice sa stolovima u hladu ladonja. Tada se cijeli ovaj kraj službeno nazivao Largo Oberdan.
U drugoj polovici 20. stoljeća, pod Jugoslavijom, ovo područje biva nazivano Korzo, od talijanske riječi za šetalište. Rade malo prije spomenuta kina, a postoji i kavana Jadran koja se spominje još 1951. da je gostima pružala živu muziku. Stariji kazivači govore mi da je već toga desetljeća Korzo počelo biti živo; riječ je o okupljanju srednjoškolaca i ostalih mladih u poslijepodnevnim satima. Ovaj se običaj zadržao do otprilike kraja osamdesetih, a opjevan je i u poznatom songu KUD Idijota "Za tebe": "…sjedim ispred Kino Zagreba, svjetlo sja iz izloga, trombociti u žilama a tebe još nema... znoje mi se dlanovi, oko mene hrpa čikova, gledam niz ulicu, još nema te...".
Petkom je Korzo bio okupljalište i polazišna točka za odlazak u klubove Uljanik i Marelicu, a kiosk na njegovoj sredini služio je za kupovanje cigareta na komad.
Nešto je novo došlo u posljednjih petnaestak godina. Prostor su zauzeli stolovi ugostiteljskih objekata, a eter, često i note, nekompatibilne našem kulturnom podneblju. Čistim sinkronicitetom, klimatske su promjene ljeti dovele i doslovan smrad, rezultat boravka jata ptica čvoraka u krošnjama ladonja. Kakofoniji su pridodane i ciju-ciju frekvencije iz zvučnika da (bezuspješno) tjeraju čvorke. Eto, sada polako nestaju i ladonje, a najveći je problem što na njihovome mjestu ostaju samo - panjevi.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
