Županijska nagrada Istriana za životno djelo nedavno je uručena dugogodišnjem bivšem ravnatelju pulske bolnice i poznatom liječniku dr. Lemsu Jerinu. Upravo njemu pripadaju velike zasluge za izgradnju nove pulske bolnice, u čemu ga je Županija zdušno podržavala. "Kada samo bio na otvorenju, inauguraciji zgrade nove bolnice, kao da sam stavio točku na i na moju karijeru", kazao je na svečanosti prilikom uručenja nagrade.

- Kao dugogodišnji ravnatelj u zahtjevnim vremenima uložili ste ogromnu energiju, puno godina rada.

- Ponosan sam na svoj rad. Ravnatelj bolnice bio sam od 1998. do 2013., 15 godina. Meni je rad u bolnici bio životni poziv i opredjeljenje, s time da mi je vodeći princip bio poštivanje ljudi, to je bio početak i kraj svega. Tako je u svakom poslu. Rezultati su ono što me čini ponosnim i sretnim. Rad bolnice u tom razdoblju, preseljenje u Monaričku te izrada projekta nove bolnice rezultat je sinkroniziranog rada svih zaposlenika.

Pritisci s više strana

- Imali ste potporu suradnika i Županije s jedne strane, ali i brojne prepreke. Ivan Jakovčić vas je podržavao, ali s Ministarstvom i HZZO-om nije išlo. Politika je donosila bitne odluke, kao i uvijek.

- Županija je usko surađivala s premijerima, vladama i ministarstvom. Imao sam prilike prisustvovati nekim sastancima na kojima su se potpisivali ugovori. Dolazili su u Istru i premijer Sanader i premijerka Kosor i redom mnogi ministri zdravstva u tom razdoblju…

- Jakovčić ih je uspio dovesti na svoj način.

- Jakovčić je bio "kapac" u svim pozitivnim značenjima tog pojma. Godine 2005. potpisan je sporazum o izgradnji nove Opće bolnice, bilo je predviđeno da će biti izgrađena do konca 2009. godine. No, ubrzo sam uvidio da nema spavanja na lovorikama. Svaka smjena vladajuće ekipe predstavljala je privremeni zastoj. Dolazili su novi ministri, novi državni tajnici. Trebalo je sve dogovarati ispočetka. Moraš udahnuti duboko, ali ustrajati.

- Kako danas s odmakom gledate na sav taj obiman posao gradnje nove bolnice i prethodno preseljenje u Mornaričku?

- Kad sam postao ravnatelj, odnosi bolnice s Ministarstvom zdravlja i HZZO-om bili su na najnižoj razini. Upravo je to bio izravan razlog što je dotadašnji ravnatelj dr. Irenko Srdoč dao ostavku. Kasnije se to mijenjalo zbog više razloga. Važno je reći da sam imao jako dobru suradnju s upravnim vijećima bolnice, prije svega s Karlom Župićem i Valerijom Drandićem. Podržavali su me u provođenju zdravstvene politike i to mi je dalo snagu da ustrajem. Niti je Županija kao IDS zahtijevala od mene da preferiram neke osobe u kadrovskoj politici, niti je to tražilo Ministarstvo ili HDZ.

- Ipak, bilo je dosta raznovrsnih pritisaka prema vama?

- Jedina osoba koja je iskakala, čije ambicije nisu bile u skladu sa stremljenjima bolnice niti kirurgije, bio je docent Mario Glavaš. Ne govorim o njemu kao kirurgu. On se nije htio podvrgnuti pravilima koja vrijede za sve ostale. Uvijek je imao o svemu posebno mišljenje i tražio je da se tako može i ponašati. To nisam mogao niti htio dozvoliti, i zbog toga sam imao problema. Od mene su, usmena ili pisana,   očitovanja tražili župan, Ministarstvo…. Pritisci su bili raznovrsni. Primjerice, skupina građana donijela mi je peticiju kojom su tražili da dr. Glavaš ostane raditi na kirurgiji nakon umirovljenja i operira puno radno vrijeme. Samo letimičnim pogledom na neke od donesenih listova, a zatim i razgovorom s jednim od potpisnika, mogao sam s razlogom zaključiti da su među inima bili i podmetnuti potpisi s jednog predkandidacijskog skupa jedne stranke koja danas više ne postoji. Svašta se događalo.

Preseljenje pun pogodak

- Bolnica se dugo gradila. Puno je vremena prošlo od projekta do otvaranja bolnice.

- Odluka o potrebi gradnje nove bolnice na jednoj lokaciji, uz zgradu ginekologije, donijeta je na istoj sjednici Stručnog vijeća bolnice kada i odluka o preseljenju u Mornaričku bolnicu, i to 1999. godine. Time smo željeli nedvosmisleno iznijeti naš stav da odlukom o preseljenju ne odustajemo od nove bolnice. Preseljenje u Mornaričku obavljeno je koncem kolovoza 2000. godine, a već 2003. Ministarstvo zdravstva i Istarska županija potpisali su odluku o sufinanciranju izgradnje nove bolnice prema kojoj će OB Pula biti nositelj investicije. Nakon toga je počela izrada projekta koji je usvojen 2011. godine.

- Nešto prije iz Županije su vas zamolili da nastavite voditi bolnicu i da se javite na natječaj za novi mandat ravnatelja.

- Da, prije toga sam donio odluku, sam sa sobom raščistio da je bilo dosta. Nisam se namjeravao javiti na natječaj. To sam rekao na upit novinara na redovnom sastanku uprave bolnice s predstavnicima medija, kao i kolegi za kojeg sam očekivao da će se kandidirati. Županija me na koncu nagovorila da promijenim mišljenje upravo zbog izgradnje bolnice. Kasnije je dolaskom novog ministra napravljen plan sanacije zdravstva i bolnica te sam u srpnju 2013. razriješen dužnosti.

- Sada, kad gledate unazad, mislite li da se moglo drugačije?

- Ako se pitanje odnosi na preseljenje u Mornaričku bolnicu, mislim da je potrebno ponoviti ono što sam iznio još 2001. godine, a nakon što je u Glasu Istre objavljen napis s tezom da je bolnica na dvije lokacije uludo bačen novac. Ono što je bilo potrebno učiniti obrazložio sam 2001. godini pismom u Glasu Istre i objasnio zbog čega je preseljenje u Mornaričku bolnicu pun pogodak. Obrazložio sam zbog čega smo preseljenju u Mornaričku bolnicu tome tako zdušno pristupili. Stoga sam bio krajnje neugodno iznenađen kada sam prije nešto više od dvije i pol godine, neposredno nakon što su pacijenti i osoblje iselili iz Mornaričke bolnice u novosagrađeni kompleks, u Glasu Istre pročitao razgovor s dr. Ivicom Fedelom, zamjenikom ravnateljice bolnice. U tom razgovoru je rekao što je za nas suštinski značila Mornarička bolnica. O njoj je bilo govora kao o nekoj pokojnici, nekoj vrsti rekvijema. Jer tekst počinje …"bivša vojna bolnica odradila je svoje…..tako i završava…. nije prestajalo s ulaganjima i prilagođavanjem prostora koji su prije 160 godina, po ondašnjim standardima i za potrebe liječenja vojske, gradili Austrijanci po projektu Viktora Damaševskog". Nadalje, rečenica koja je istinu izvrnula činjenice bila je: "Tadašnji ravnatelj bolnice dr. Irenko Srdoč proročanski je rekao: "Ako se preselimo u Mornaričku, 20 godina se neće izgraditi nova bolnica". I bio je u pravu, kaže Fedel". Proizlazi da je preseljenje bilo promašaj i da zbog toga tek tada uselili u novosagrađena zgradu. Istina je sasvim drugačija. Prije svega, dr. Srdoč nije tako rekao, njegova je misao bila izrazito defetistička i bez spominjanja gradnje nove bolnice. Dr. Fedel je dodatno obmanuo javnost onime što je prešutio. A istinski vizionari bili su tadašnji župan, županijsko poglavarstvo, pročelnica upravnog odjela zdravstvo i upravno vijeće OB Pula, koji su stajali iza preseljenja u Mornaričku bolnicu. Godine 2001. pokrenuli su inicijativu za gradnju nove bolnice i da bi 2003. bio potpisan s Ministarstvom zdravstva sporazum u sufinanciranju izgradnje OB Pula, u kojem je bolnica korisnik i nositelj investicije. Prešućeno je da je tadašnje vodstvo bolnice, Upravno vijeće i ravnateljstvo, odlučno i bez odlaganja realiziralo preseljenje, jer je gradnja bolnice tada bila samo u dalekoj perspektivi, a uvjeti smještaja i rada u bolnici paviljonskog tipa postajali su sve lošiji i u sve većem neskladu s trendom sve intenzivnije multidisciplinarne obrade i liječenja pacijenata.

Cilj preseljenja u Mornaričku bolnicu bilo je kvalitetnije, racionalnije i sigurnije liječenje. Mi smo to postigli u tri poteza. U Mornaričku je, pod jednim krovom, stalo 300 od ukupno 500 kreveta, gdje su neurologija, anestezija, interna i kirurgija usko surađivale i razvijale principe multidisciplinarnog liječenja. Pod istim krovom imali smo i radiologiju, laboratorij i transfuziologiju. A 2003. godine su u zgradu ginekologije useljeni ORL i očni odjel. Provedeno je niz adaptacija u ostalim odjelima. Preseljenje u Mornaričku bolnicu bilo je samo međufaza i logičan čin dok se u isto vrijeme odvijala izrada projektne dokumentacije za izgradnju nove bolnice.

- Dakle, preseljenje u Mornaričku pokazalo se kao najbolji put. Sjećamo se nekadašnje derutne zgrade ušnog odjela, to je bila prava katastrofa.

- Jednom je, još u vrijeme izrade programskih smjernica za potrebe izrade arhitektonsko-građevinskog programa, jedna predstavnica Ministarstva došla dokumentirati stanje objekata u pulskoj bolnici koja je prije preseljenja bila paviljonskog tipa. Kada je obilazila ušni odjel i njegovu polikliniku, ali i druge zgrade i pritom radila foto-dokumentaciju, oteo joj se komentar "pa ovoga nema ni u Zaboku". Želim reći da nas je Mornarička digla na višu razinu, ostvarivali smo principe suvremenog liječenja da bi ih logično nastavili i unaprijedili u novoj bolnici.

Brojni vrsni suradnici

- U vašem poslu pomogli su vam i brojni suradnici.

- Puno liječnika, medicinskih sestara i ostalih radnika bolnice ostalo mi je u sjećanju, pamtim ih kao stručne, moralne ličnosti i kao osobe koje su bile osjećajne prema bolesnicima. Veoma mi je drago da sam u prilici kazati da je prim dr. Igor Povrzanović liječnik kojeg izdvajam po tom neprocjenjivom doprinosu podizanju kvalitete i unapređenja stručno-medicinskog i ukupnog rada bolnice. Sada nisam pripremljen da nabrojim koliko je sve novina inicirao i u suradnji s kolegama, djelatnostima i ravnateljstvom bolnice uveo u praksu, od nuklerne medicine, informatizacije bolnice, Donorske mreže, programa eksplantacije... Blisko smo surađivali, bili smo zajedno u timu još od 1975. kada smo osnivali Dijalizu. Naslijedio sam ga 1998. na mjestu pomoćnika ravnatelja za stručno-medicinske poslove. Kasnije samo kao ravnatelj puno i kvalitetno surađivao s predsjednicima Stručnog vijeća bolnice, dr. Mitrom i dr. Zoričićem.

Dijalizu smo započeli raditi nakon osposobljavanja u centrima za dijalizu KBC-a Zagreb i KBC-a Rijeka, ja kao liječnik, medicinska sestra Marica Žudić i tehničar Lino Orihovac. U timu su bili i dr. Vladimir Fedel i dr. Povrzanović. Kasnije su se priključili i drugi. Nas troje bili smo kao mala barka usred oceana. Dijaliza je osnovana u travnju 1976., bio je to prvi centar za dijalizu u Hrvatskoj izvan klinika. Od početna četiri dijalitička mjesta, Centar je 2000. godine imao 21 mjesto za hemodijalizu, a na redovnom liječenju tada je bilo je 111 bolesnika. U vrijeme obilježavanje 25 godina rada Centra u timu je bilo petoro liječnika i 27 medicinskih sestara i tehničara. Posebno zahtjevno bilo je tijekom Domovinskog rata. U našem Centru liječeno je 98 bolesnika prognanika iz Vukovara, Pakraca, Osijeka, Vinkovaca, Zadra i drugih mjesta. Liječen je i 31 bolesnik iz susjedne države, od kojih je desetoro izbralo Pulu kao stalno mjesto boravka.

Želim istaknuti i moje važne suradnice. Tu su bile i glavne sestre bolnice Marija Falamić i zatim Mira Benčić. Kada sam stigao na mjesto ravnatelja dočekala me je tajnica Anka Prpić, a zatim je godinama nakon nje tajnica bila Dorijana Tomišin. Radili smo zdušno i dijelili isti entuzijazam za rad ravnateljstva i bolnice. Zauvijek sam im zahvalan. Jedino mi je žao što moguće je da su katkad otrpjele neku moju nervoznu reakciju.

- Vi ste dosta čvrsto i autoritativno vodili bolnicu, vjerujem da ste imali dosta pritisaka izvana.

- Možda je to dio životne filozofije mojih roditelja, ali i utjecaj mog prvog učitelja s dijalize doc. dr. Jerka Zeca. S druge strane, pri odgovornom obavljanju zadaće ne možeš izjaloviti očekivanja onih koji su ti tu zadaću povjerili. Priznajem, bilo je kritičnih razdoblja o kojim ne bih pričao. Ali pamtim da sam dobivao i udarce od strane Lige protiv raka koja je zastupala interese pojedinih liječnika mimo kolegija internog odjela. Tražili su npr. da se onkologija izdvoji od internog odjela. Pokušali su pridobiti bolesnike da uz njihovu pomoć ostvare svoje naume. Tada sam profesora Pleštinu, šefa onkologije s Rebra, zamolio za pomoć. On je dolazio svaki mjesec i rekao bih da su stvari došle na svoje. Ukratko, prof. Pleština je unaprijedio rad onkologije u Puli.

Drugi delikatan problem bio je liječenje bolesnika u Avianu. U tijelima Županije pokrenuta je inicijativa za liječenje onkoloških bolesnika u Avianu, ali to nije bilo transparentno sročeno, niti na papiru. Niste mogli definirati o čemu se radi i tome sam se suprotstavio. Vodstvo Županije je postavilo zahtjev za mojim razrješenjem 2000. godine. Tada me podržalo Ministarstvo zdravstva. To sam stoički otrpio, ali to je bio razlog zašto sam se razišao s dr. Giudicijem.

- Kako vidite rad današnje ravnateljice dr. Irene Hrstić?

- Mogu je razumjeti i stavljam se u njenu ulogu. A mogu samo pretpostavljati što je sve morala rješavati za vrijeme izgradnje bolnice, posebno u vrijeme epidemije covida. Njene odluke su duboko promišljene i uz puno priprema. Mnogi daju paušalne ocjene na osnovu kratkog uvida ili općeg dojma. Nemaju uvida u cjelinu.

Ne vidim smisao Medicinskog fakulteta u Puli

- Što mislite o otvaranju Medicinskog fakulteta u Puli?

- Iskreno ne vidim smisao fakulteta ovdje u Puli. Pojedini naši liječnici mogu biti predavači u Rijeci, a kod nas u bolnici može se odvijati nešto od nastave riječkog Medicinskog fakulteta. Kad sam bio ravnatelj meni je apsolutni prioritet bio da bolnica liječi po svim modernim principima i lege artis. Mislim da bi se otvaranjem fakulteta u Puli energija liječnika odvukla na drugu stranu.

Iz Hrvatske godišnje ode stotinu liječnika

- Danas je u Hrvatskoj primjetan ogroman nedostatak liječnika.

- Godišnje u Hrvatskoj diplomira oko 500 liječnika, a u zadnjih pet godina je oko 500 liječnika napustilo Hrvatsku. Dakle, godišnje odlazi stotinu liječnika. Što će biti ubuduće, ne znam. Ja sam odrastao u drugim vremenima i u sebi imam čvrsto usvojene socijalističke ideje. Ne mislim da privatizacija svega i svačega, posebno u zdravstvu, donosi dobro. Imam drugačije mišljenje, ali ja sam sada umirovljenik i samo promatrač.

- Možda je mladim ljudima posao liječnika pretežak i ne može ga svatko raditi?

- Svakako da je posao liječnika odgovoran i težak, tim više što je čovjek savjesniji. Ne mogu ni pojmiti koliko je bilo teško u vrijeme epidemije i pojačanih mjera, koliko je trebalo uložiti energije. Imam puno upitnika u vezi sadašnjih trendova u zdravstvu. Sada to gledam sa strane, kao svi građani.

U mirovini uživam s unucima

- Nakon prestanka rada u pulskoj bolnici otišli ste u mirovinu, ali i nastavili raditi s pacijentima.

- Da, 2014. otišao sam iz bolnice u mirovinu koju sam zamrznuo i nastavio raditi u jednoj zagrebačkoj poliklinici za dijalizu. Nakon toga sam 2019. definitivno otišao u mirovinu. Osjetio sam da treba stati. Rad na dijalizi dosta je intenzivan, vidio sam da gubim dah.

- Kako se snalazite u mirovini? Jeste li naučili mirovati?

- Imam četiri unuka i vrhunski užitak mi je provoditi vrijeme s njima.

Povezane vijesti

• Privremena regulacija prometa unutar bolnice
• U bolnicu preko tvornice stakla!?
• OB Pula: Dr. Hrstić v.d. ravnateljice, uskoro natječaj