Nakon 21 godinu zatvorila se, velikom broju Puležana, omiljena Pekara Corona koja je do zadnjeg trenutka poslovala na dvije lokacije, u centru grada nadomak tržnice i na Vidikovcu. A jedna druga corona joj je, kao i mnogim drugima, zakomplicirala poslovanje. Pekara se zatvorila u prosincu, prije nešto više od mjesec dana, nakon što im se pokvarila peć. Bio je to ključni trenutak za odluku koja je mnoge u našem gradu rastužila budući da su godinama bili vjerni kupci, uvijek ističući ovu pekaru kao mjesto dobrih domaćih proizvoda.

Borba za opstanak

- Kada smo osjetili da nam je sve teže izvršavati sve svoje obaveze, plaćati troškove najma i druga davanja, shvatili smo da nećemo izdržati premda smo se još neko vrijeme borili za opstanak, veli nam vlasnica ove obiteljske pekare Gordana Kopić.

U konačnici, događaji i okolnosti kojima su bili izloženi tijekom vremena, kumovali su da, osim stavljanja ključa u bravu, nisu imali drugog izbora.

- Pokušali smo se održati smanjivanjem radne snage, jednostavno nam je bilo žao zatvoriti. Borili smo se kako smo znali i umjeli. Ja sam ustajala vrlo rano, prva i zadnja bila u pekari, muž također. Samo mi je jedna radnica pred kraj radila u prodaji, a ako nje nije bilo, ja sam morala raditi i na tom mjestu. Jako mi je sve to bilo teško, govori nam osjetno razočarana ishodom Kopić, a navodi i uzroke kroz početke kraja.

Pekara Corona (foto: Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ)

- Sve je od računa u jednom trenutku otišlo gore i duplo; struja, koja je prvo bila do 7.000 kuna, poskupjela je na 14.000 kuna, a ovo što je Vlada intervenirala, mjera je koja će biti do četvrtog mjeseca. Treba zaraditi za pokriti sve to. Smeće je sa 180 kuna otišlo na 600, 700 kuna, a i svi drugi troškovi, da o sirovinama i ne govorim. "Žao nam je, ali moramo poskupjeti" - tako je započinjao svaki mail koji sam dobivala od dobavljača. Da ja svom lovačkom kruhu moram podići cijenu na 15 kuna, bilo mi je žao i teško to prodavati ljudima, s istinskim žaljenjem govori nam vlasnica sad već bivše pekare.

Odlaganje neminovnog

Otkriva nam da je bila suočena i s činjenicom da će, ukoliko nastavi poslovati nakon nove godine, morati još dizati cijene, a i to je bilo upitno iz razloga što se cijene ne smiju podizati. Odsudni trenutak bio je onaj kvara na peći. Bio je to znak da se neće uspjeti izvući. Mislili su čak i tad, veli nam, da će se kvar otkloniti, ali to je bilo samo odlaganje neminovnog.  

Djeca, koja su velika, već joj dugo govore da ne radi toliko, ali je iz zahvalnosti prema svojim kupcima, stvar gurala koliko je mogla.

- Radili smo sve ručno, nisam imala liniju, doista je bila riječ o ručnom radu. Preskupa je bila proizvodnja, na način kako smo mi to radili i, na kraju, više nismo mogli izdržati, opisuje nam izazove vlastite proizvodnje, ali čini se i klasičnu priču zatvaranja malih obiteljskih obrta u Hrvatskoj. Probleme u tim trenucima ne prizivate, već vam sami dolaze. Ne čudi što je tada došlo i do kašnjenja u plaćanju računa, u isplatama plaće pa ih čak ni poprilično uspješna veleprodaja nije uspjela izvući s ruba.  

- Žao mi je vjernih kupaca koji su gotovo svakodnevno bili u našoj pekari, koji me i dan danas zaustave. Žao mi je i učenika koji su kod nas kupovali svoje marende, ali i naših djelatnica koje su dugo s nama, otpočetka, a neke su i pred mirovinom. Ali kako smo bili stalno u nekom zaostatku, nisam više mogla. Maksimalno sam se davala za tu pekaru, a jesam li ja uopće imala plaću, veliko je pitanje, tužno konstatira.

Osim navedenog, Kopić vrlo jasno detektira i ostale razloge koji su doveli do ovog ishoda, a posebno naglašava problem parkiranja u gradu.

- Što se tiče parkinga i dovoza robe, postalo je nemoguće. Kao vlasnik nisam uspjela dobiti prolaz kako bi iskrcali robu. S dostavom smo imali velikih problema, a i primijetili smo da iz istog razloga, zbog problema s parkingom, u grad dolazi manje ljudi. Ljudi su otišli u centre, a u poslijepodnevnim satima grad ne živi nikako. Svega se pomalo skupilo, a već smo i s propasti Uljanika osjetili pad u poslu, požalila nam se Kopić koja je navela i veliku konkurenciju u okruženju, koja zasigurno nije olakšala već samu po sebi tešku situaciju s poslovanjem.

Zatvorena vrata    

Kopić se nedavno zaposlila. Nakon što je 16 godina radila i u ugostiteljstvu, iskustva joj ne manjka, a radi ono što najviše voli i najbolje zna - pravi kolače u kojima sad uživaju na nekoj drugoj lokaciji. Puležanima će zasigurno biti drago da netko vrijedan i vičan svom zanimanju privređuje, stvara i nema više problema koji su ga još jučer tištili. S druge strane ostaje žal da su se zatvorila vrata još jednog šarmantnog mjesta, gdje se s užitkom kupovalo, uživalo u domaćem, a prodavačice vas dočekivale uvijek nasmijanih lica. Život teče dalje, a sve više zatvorenih, dragih mjesta, podsjeća nas da se bez svega i svakog može. Dobro je to znati, premda se teško pomiriti.

Povezane vijesti

• FOTOGALERIJA / PULA U DOBA KORONE: Kilavo neko vrijeme smeta jednako kao virus!
• SLOBODAN LIBERO TUPAJIĆ, VLASNIK PULSKE MESNICE U KOJU SE PROBILA KORONA: "Mi dijelimo maske na ulazu, ali ipak se dogodilo. Propalo mi je 600 kilograma mesa"
• Saznajemo detalje oko ulaska korone u pulski vrtić. SVE JE POD KONTROLOM