PULSKA MEHANIKA - KOLIJEVKA VRSNIH MAJSTORA
U prvim poratnim godinama nestašice rezervnih dijelova za radne strojeve prisilile su majstore da vlastitom pameću stvaraju čuda
Gradsko-industrijsko poduzeće ugašeno je 30. lipnja 1948. i odmah je u Puli stvoreno pet novih zanatskih poduzeća: Mehanika, Elektromehanika, Duga, Porer i Sloga. Pula i Istra mogli su odahnuti: sada se znalo tko je specijaliziran i odgovoran za otklanjanje specifičnih problema ovdašnje industrije i građana. Fakultetski obrazovanih ljudi još nije bilo, ali bilo je onih koji su svojom inteligencijom i požrtvovnošću nadoknađivali manjak diploma, kaže Viktor Peruško
Mehanika Pula
Obnova devastirane Pule, a time i velikog dijela Istre, kasnila je više od dvije godine jer je angloamerička vojna uprava u njoj okončana tek 16. rujna 1947. U tom razdoblju uklanjane su ruševine, narod je na protestnim skupovima tražio sjedinjenje s novom Jugoslavijom stvorenom na temeljima zajedničke antifašističke borbe. Pulu su u tom razdoblju napustile tisuće njezinih stanovnika, većinom Talijana. Vratili su se u domovinu. U skladu s Mussolinijevom politikom prisilnog odnarođivanja Hrvata u Istri, između dva rata mnogi su se doselili iz Italije. Zaposleni su u državnim službama kao "pravi Talijani".
- Nakon promjene društveno-ekonomskog sustava u novoj Jugoslaviji, od nacionaliziranih i konfisciranih zanatskih radionica i malih zanatskih poduzeća stvoren je društveni sektor zanatstva, kaže nam istaknuti društveni i gospodarski djelatnik druge polovine prošlog stoljeća Viktor Peruško. "Prvo zanatsko poduzeće u Puli osnovano je 3. studenoga 1947. rješenjem Gradskog narodnog odbora. Nazvano je Gradsko-industrijsko zanatsko poduzeće, a za direktora je imenovan Romano Kumar, za tehničkog direktora Bruno Brenko. Krajem te godine u Puli je bilo 112 privatnih radionica, godinu dana kasnije 103", kaže Peruško, diplomirani ekonomist.
Peruško je bio zaposlenik Mehanike, velikog zanatskog poduzeća, od 1958. do 1966. Ostaci auto-salona Mehanike u Marulićevoj ulici dugo su godina bili ruglo Pule. Na tom mjestu sada se gradi poduzetnički centar Coworking Pula, a nosilac izgradnje je Istarska razvojna agencija (IDA). Već neko vrijeme nema više ni ruševnih hala Mehanike, njezine uprave i bravarije u Premanturskoj ulici, preko puta Doma braće Ribar, gdje je nova gradska vlast odustala od planirane izgradnje polivalentnog centra kulturno-društveno-edukativne namjene.
- Gradsko-industrijsko poduzeće ugašeno je 30. lipnja 1948. i odmah je u Puli stvoreno pet novih zanatskih poduzeća: Mehanika, Elektromehanika, Duga, Porer i Sloga. Pula i Istra mogli su odahnuti: sada se znalo tko je specijaliziran i odgovoran za otklanjanje specifičnih problema ovdašnje industrije i građana. Fakultetski obrazovanih ljudi još nije bilo, ali bilo je onih koji su svojom inteligencijom i požrtvovnošću nadoknađivali manjak diploma, kaže Peruško.
Danas je teško zamisliti u kakvim su sve teškim uvjetima djelovali tadašnji zanatski radnici, kako su se morali snalaziti da bi došli do potrebnog materijala i alata. Zahvaljujući velikom radnom elanu i požrtvovanosti, koje neki danas ismijavaju, ubrzo su stvoreni temelji za nova zanatska poduzeća. Peruško govori dalje o djelovanju Mehanike.
- Prvi direktor Mehanike, osnovane 30. lipnja 1948., postao je zanatski majstor, kovač Anđelo Finderle, a tehnički direktor Bruno Brenko, zanatski majstor mehaničar. Istra je dobila zanatska poduzeća bez kojih bi bio nezamisliv njezin razvoj. Ta su poduzeća pokrivala brojne djelatnosti, struke: bravarsku, limarsku, zavarivanje elektro i autogeno, za automobile mehaničarsku, električarsku, karosersku i lakirersku, strojnu obradu metala. Mehanika je imala i tokare i frezače, radnike koji su koristili blanjalice i dubilice. Radili su mehaničari, kovači, kolari, radnici kojima je bila specijalnost galvanizacija-kromiranje, niklovanje, ali i majstori finomehaničari za održavanje pisaćih i računalnih strojeva, prisjeća se Peruško.
Mehanika je 1948. zapošljavala pedesetak zanatlija i njihovih pomoćnika, 14 godina kasnije 96. Na njezinom čelu do 1966. bili su Finderle i Brenko. Rukovodilac auto-djelatnosti bio je Silvano Rakić, bravariju je vodio Ernesto Dozz, a ekonomsku jedinicu strojne obrade Viktor Peruško, sva trojica zanatski majstori. Novi radnici stizali su iz trogodišnje Škole učenika u privredi, gdje su se usavršavali i drugi. Neki strojevi potjecali su još iz doba Austro-Ugarske, iz Arsenala u kojem su se gradili i opremali ratni brodovi i podmornice.
- Bili su to veoma kvalitetni, univerzalni tokarski strojevi, freze i dubilice. Zahvaljujući njima Mehanika je mogla izraditi bili koji strojni element kao sastavni dio motora, miješalice, drobilice, crpke, ali i sve vrste zupčanika, lančanika, pužnih vijaka i pužnih kola za reduktore. U prvim poratnim godinama nestašice rezervnih dijelova za radne strojeve prisile su Mehaniku da vlastitom pameću stvara čuda, pronalazi inovativna rješenja. Iz ničega da stvori nešto. Narodu, pogotovu ljudima sa sela, trebala je i tehnički jednostavnija pomoć. Za njih je od životne važnosti bio i popravak zaprežnih kola, izrada novih kola za konjsku vuču, karoce za prijevoz roba i ljudi, pružanje raznih kovačkih i mehaničarskih usluga. Trebalo je potkivati i konje, svjedoči naš sugovornik.
Autoradionica Mehanike je servisirala i popravljala sve vrste automobila, bojala i lakirala i njih i kamione. Doduše, tih vozila je bilo malo. Njihove usluge koristili su građani, poduzeća, ali i Jugoslavenska narodna armija. Prodaja automobila kragujevačke Zastave počela je 1960. godine. Nižu se Peruškova sjećanja vezana uz Mehaniku.
- Bravarija se posebno istaknula u održavanju postrojenja cementara u Puli, Koromačnu i Umagu, u raškoj tvornici hidratiziranog vapna, tvornicama stakla u Puli i Fažani, Siporexu, Istragrađevnom, Agroproduktu, Elektromlinu, Uljaniku, tvornicama za preradu ribe u Banjolama i Rovinju, Sekciji za održavanje pruga, Tvornici cipela u Puli, Badelu u Fažani, Industrochemu. Mehanika je popravljala drobilice kamena potrebnog za izgradnju kuća, transportne trake za vagonete raškog rudnika ugljena, popravljala je i izrađivala silose za razne namjene, radioničke dizalice… Održavala je i postrojenja na Brijunima. Za predsjednika Tita na Brijunima izradili su kotao za kuhanje rakije jer je na otoku bio podignut vinograd, kaže Peruško.
Nastavlja o kadrovskim promjenama. Direktor Mehanike od 1966. do 1988. bio je Roko Cvitković, a nakon odlaska u mirovinu zamijenio ga je Ivan Frančula. Ivan Radolović bio je rukovodilac tehničkog sektora od 1966. do 1990. Peruško s poštovanjem priča o generacijama radnika Mehanike. Želi da ostane sačuvano sjećanje na stotine radnika koji su dali nemjerljiv doprinos razvoju Poluotoka. Napretku Istre. Njihov rad, radni uspjesi, dio su temelja današnje Istre.
- Mehanika je bila kolijevka vrsnih majstora i radnika. Uspješno je poslovala od osnivanja do 1992., kada je stupio na snagu Zakon o privatizaciji. Tada je počeo njezin raspad, objašnjava Viktor Peruško.
Dok razgovaramo uz kavu u jednom pulskom kafiću, 91-godišnji Anton Štoković sa zadovoljstvom se prisjeća tog vremena. Nakon dvije kave, autom će nazad u rodne Režance.
- U Mehanici sam se zaposlio 1948. kao učenik Škole u privredi. Najprije smo u školi Šijana jedan dan učili teoretski dio zanata, drugi dan bili smo u proizvodnji. Dobivali smo 40 posto plaće radnika. To je bilo dobro. Neću zaboraviti da su me kao dobrog radnika hvalili i Bruno Brenko i Romano Kumar, rukovodioci poduzeća. Prvi posao bio mi je izrada kvaka topljenjem aluminija, radili smo i rešoe za gradski plin, štednjake na drva, ali ne dugo. Radili smo za cementaru i dizalicu na kotačima dugu 20 metara: metalne dijelove na kojima smo izbušili rupe uljanikovci su spojili zakovicama. Izradili smo i kalupe za Siporex. Slovenci su, vidjevši kvalitetu, naručili dva puta po 10 kalupa za svoju tvornicu plinobetona! Kalupi iz Švedske, domovine plinobetona, bili su dvostruko skuplji, a i deviza nije bilo, ističe ponosno Štoković.
Govori i o dva željezna mosta duga po 20-ak metara koji su građeni u Mehanici, a sastavljeni u Titovo doba. "Onog na Vangi montirali su vojni inženjeri, nama nije bio dozvoljen pristup. Montažu ispred vile Jadranke na Velikom Brijunu radili smo i noću, a služio je za pristajanje Titovog manjeg broda", kazuje Štoković, čiji je sin Igor 90-ih godina prošlog stoljeća bio predsjednik Izvršnog vijeća Općine Pula. Anton Štoković umirovljen je 1991.
- Tada se Mehanika počela raspadati. Kao zaposlenik teške bravarije radio sam na normu, imao dobru plaću i tako tada dobio dobru mirovinu, kaže.
Cijeli svoj radni vijek u Mehanici je proveo i VKV bravar, sada 80-godišnji Grgo Lorencin iz Medulina. Zaposlio se 1957., radili su svuda po Istri, a on je jedini u Puli imao dozvolu za otvaranje starih kasa dok nisu zamijenjene novima. Prisjeća se kada je netko htio otvoriti kasu poduzeća 5. maj u kojoj je bio novac za plaće, ali nešto se zaglavilo. Otvorio ju je u prisustvu policije. Radio je, kaže, i kućice za dizalice, Brenko je hvalio njegov rad.
- Izrađivali smo i brave za potrebe Elektroistre s dva ključa - "samica" s jednim mogla ih je otvarati. Izravnavali smo stupove dalekovoda, radili u cementarama u Puli i Koromačnu. Kao vođa brigade od četvero-petero ljudi sudjelovao sam u brojnim radovima, napravili smo tako i ogradu na Uljanikovom mostu, prisjeća se Lorencin. Na pitanje kako je 50-ih godina dolazio u Pulu na posao, odgovara: "Često na noge. Ponekad bi me uzeli u kamion koji je uljanikovce iz Medulina vozio u Pulu."
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
