Priča o posvojenju roditelja iz Pule
"Ne vjerujem u priču da je regularnim putem netko pozvan iz Centra nakon šest mjeseci od obrade i da mu je ponuđeno dijete u dobi od 6 do 9 mjeseci"
Djeca su bila smještena u udomiteljskoj obitelji koja je u lošim uvjetima imala udomljeno četvero djece. Moje starije dijete, kao predškolac, nije znalo brojati do deset, nije poznavalo boje, nije poznavalo niti jedan lik iz bajke, a mlađe je dijete imalo fond riječi 100. I dalje se, godinama poslije, borimo kako nadoknaditi sve te izgubljene godine. Činom posvajanja djeca i mi dobili smo priliku za novi početak, i započeli novu etapa borbe sa sustavom, ovaj put obrazovnim, kazuje majka
Ilustracija (foto Pexels)
Njihova borba s neplodnošću trajala je punih šesnaest godina i završila posvajanjem dvoje prekrasne djece. Skladan su par, oboje znanstvenici, već nekoliko godina i predivni roditelji. Imena ćemo naravno prešutjeti, radi djece, prvenstveno.
- S kojim samo se problemima susretali? Bili su brojni i svako je razdoblje nosilo nove i drugačije probleme. Moram napomenuti da smo visokoobrazovani, stalno zaposleni sa sigurnim primanjima i riješenim stambenim pitanjem. Nakon tri neuspjele trudnoće i osam godina braka odlučili smo dati zahtjev za posvajanje. Prošli smo obradu u nama najbližem Centru za socijalnu skrb i dobili dozvolu za posvajanje. Poslali smo desetak zamolbi u kojima navodimo da želimo posvojiti dijete do tri godine starosti. Mjesecima se ništa nije događalo. Krenuli smo u obilaske centara za socijalnu skrb. U jednom Centru su nam dali savjet, "uzmite neplaćeni dopust, udomite nekoliko djece iz što udaljenijih dijelova Hrvatske, neki od njih će u međuvremenu dobiti papire za posvajanje, a vi ćete zadržati ono dijete koje vam najviše odgovara". Bili smo zgroženi tim prijedlogom, počinje svoju priču ova majka.
Jedan poziv u dvije godine
Tada još nisu bili prošli tečaj za udomitelje. Obilasci ostalih centara, kaže, bili su još bezuspješniji.
- U dvije godine su nas jedanput zvali i ponudili nam dječaka, romskog porijekla s ADHD-om u dobi od pet godina. Nemamo predrasuda i nismo naveli da ne želimo romsku djecu. No, nakon konzultacije sa stručnjakom odustali smo jer nam je rečeno da je djetetu s takvom dijagnozom više potreban terapeut nego roditelj. Sve nas je to pokolebalo i okrenuli smo se umjetnim oplodnjama izvan Hrvatske, koje su tada nudile veću mogućnost da dobijemo dijete. Prošli smo tri umjetne oplodnje koje su također bile izuzetno skupe i bezuspješne. Spoznali smo da je očito jedini način da dođemo do djeteta posvajanje. Vratili smo se u naš Centar, položili tečaj za udomiteljstvo, obnovili papire za posvajanje i povezali se s drugim parovima ili samcima koji su uspjeli posvojiti djecu, kazuje majka.
U molbi su ovaj put naveli da žele dvoje djece, od kojih jedno može biti u dobi do sedam godina. U sljedećih su ih godinu dana dva puta odbili za udomljavanje, a djeca su otišla u obitelji koje se profesionalno bave udomiteljstvom.
- Volontirala sam u dva dječja doma, obišla nekoliko centara za socijalnu skrb i konačno su nas zvali za našu djecu. Jedno dijete je imalo nepunih sedam, a drugo nepunih pet godina. Djeca su bila smještena u udomiteljskoj obitelji koja je u lošim uvjetima imala udomljeno četvero djece. Moje starije dijete, kao predškolac, nije znalo brojati do deset, nije poznavalo boje, nije poznavalo niti jedan lik iz bajke, a mlađe je dijete imalo fond riječi 100. I dalje se, godinama poslije, borimo kako nadoknaditi sve te izgubljene godine. Činom posvajanja djeca i mi dobili smo priliku za novi početak, i započeli novu etapa borbe sa sustavom, ovaj put obrazovnim, kazuje majka.
Poznaje dosta parova koji su posvojili djecu i kaže da je rijetko tko od njih dobio malu djecu i jedno dijete.
- Većina je djece prije posvojenja bila smještena u udomiteljske obitelji, za koje je udomljenje uglavnom način zarade. O djeci malo brinu, a ta se briga uglavnom svodi na zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Većina bioloških roditelja djece koja idu na udomljavanje ima više djece, djeca im se oduzimaju u intervalima od dvadesetak godina i uvijek im se iznova daje mogućnost da se poprave i stvore uvjete za povratak djece u biološku obitelj, koja je razorena i disfunkcionalna. U tim je situacijama sustav trom i neučinkovit, kazuje ova majka.
Kao i privatni domovi za stare
Ističe da nema javno dostupnog registra posvojitelja i udomitelja, a kriteriji dodjele djece nisu jasno poznati i većinom se temelje na procjeni pojedinca.
- Ne vjerujem u priču da je regularnim putem netko pozvan iz Centra nakon šest mjeseci od obrade i ponuđeno mu je dijete u dobi od šest do devet mjeseci. U tako kratkom periodu djeca u nas ne idu u proces posvajanja, konkretna je naša sugovornica.
Udomljavanje i posvajanje većeg broja djece odjednom, smatra ona, stvara dodatne probleme u adaptaciji svih, kako djece tako i udomitelja, odnosno posvojitelja. "U Hrvatskoj egzistiraju udruge koje udomljavaju, odnosno daju nužni smještaj djeci bez adekvatne roditeljske skrbi i iz njihovog smještaja djeca rijetko idu na posvajanje, iako oni skrbe i o predškolskoj djeci. Stekla sam dojam da je to kao i s privatnim umirovljeničkim domovima - osnivaču, vlasniku, udomitelju je važno zaraditi, štićenici su im manja briga. Djeca se iz tih uvjeta nakon punoljetnosti ponovno vraćaju u disfunkcionalnu biološku obitelj i njihova djeca prolaze isto što su prošli i oni sami", kaže.
- Mogu reći da će žena u 40-ima koja se godinama bori s neplodnošću, koja se ne smije približiti dječjim kolicima jer joj se ruke tresu ili se guši u plaču, učiniti sve da dobije dijete, kupit će spolne stanice, embrij, platit će instant majku, otići će i u Afriku ako treba. Normalno, svatko u okviru svojih moralnih normi. To može razumjeti samo onaj tko je to proživio, zaključuje ova majka posvojiteljica dvoje krasne djece kojima su ona i suprug pravi pravcati roditelji. I više od toga.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
