Možda griješim, ali pogrešan je čovjek na pogrešnom mjestu. Ja sam ga zaposlio i sad mi je žao. Kad je netko tajnik, onda je očigledno ulizica. To nisu ljudi od karaktera. Ne volim ogovarati, ali smeta me što se sport u Puli srozao, ogorčen je Mate

Pošten čovjek. Ne vrijeđa nikoga. Puno psuje i to uglavnom na talijanskom. Energično gestikulira dok priča, a pričati može unedogled. Komunist po svjetonazoru. Crkvu ne podnosi. Ribar i karate trener. Tako sebe, ukratko, opisuje 71-godišnji Matija Rojnić, Puljanima dobro znan kao Mate Karate. Istovremeno osebujna ličnost i sasvim obična, skromna osoba. Susrećemo ga u Čitaonici kluba umirovljenika. Navratio je na ćakule, kao i svaki dan, poslije ručka u Sljemenu.

Nikad svojatao karate

Karate mu je, priznaje odmah i bez zadrške, ljubav života. Sve je počelo, priča, u Domu braće Ribar. Ljubo Cerovac ga je pitao želi li trenirati karate. Bilo je to davne '66. godine. Osnovali su Karate klub Shuto, ostalo je povijest. Mate je u međuvremenu postao sinonim za karate. Pod njegovim je vodstvom klub postigao najveće rezultate, a klub je, kaže, njegovo dijete. Nikada se nije natjecao, borio se samo u zezanciji s karatistima u klubu. I dan danas radi, predsjednik je Karate kluba Pula.

- Nikada nisam svojatao karate. Nisam jer to nije fer. Karate mi je promijenio život. Ljudi misle da je to tučnjava. Ja se nikada nisam tukao. Nikad me nitko nije istukao. Pokušali jesu, ali šta kada se ja počnem smijati. Objasnim mu da će ostati bez ruku, nosa, nogu, onda taj odustane. Vi novinari imate manu. Gledate samo pobjede, trofeje, medalje. To je nevažno. Važno je natjecati se, govori Mate.

Promijenio je 11 dvorana. Nitko, veli, ne vjeruje da je tolike godine radio džabe i da se unatoč svemu klub nikada nije ugasio. Iako je diplomirao na Višoj ekonomskoj školi u Puli, zbog materijalnih neprilika nije završio upisan Ekonomski fakultet u Rijeci. Radio je na Carini i u Trgovačkom poduzeću Istra, a bio mu je ponuđen i posao direktora tržnice. No, nije prihvatio. Posao u struci nije bio za njega. Zaljubljenost u more ga je nagnala da svoj kruh zaradi ribarenjem. Ujutro ribarenje, navečer karate. Neki stariji pamte ga s Ribarske kolibe gdje je 35 godina držao brod. Mreže mu je plela sestra, on joj je u zamjenu opremio kuću s najskupljim namještajem. Kao ribar doživio je ono najgore - potopljen brod i bankrot. No, i to je preživio. Unazad pet godina odjavio je obrt, otišao u penziju. Sad ima malu brodicu, od osam metara, ali više ne ide na more. Nije, govori, od udice. No, jednom ribar - uvijek ribar. Tko nije iskusio, ne može znati, ističe Mate. Neizmjerna muka, duge noći, psihički i fizički napor, ali i gušt.

- Ja sam najkvalificiraniji ribar na Jadranu. Nikad nisam dozvoljavao da mi netko dira ribare. To je posebna sorta ljudi, naglašava.

Zadnji dan siječnja 1980.

Jedan mu datum posebno odzvanja u glavi dok se prisjeća ribarenja. Zadnji dan siječnja 1980. godine. Prognoza je bila orkanska bura. Zaposlenik Armando nije imao novca, iako mu je Mate dan ranije isplatio plaću. I, ajde, prisjeća se, ipak su odlučili izaći, u pet ujutro. Busola, brzina, struja, sve je podesio. Bonaca k'o ulje. Odjednom je počelo zviždati, prepričava Mate, a pritom se drži za glavu da nam dočara strahotu koju je tada iskusio.

- Bi rekli ribari "Šta je, usrao si se?". Da, usrao… Valovi su bili visoki sedam, osam metara od juga prethodnog dana. Ostalo je bilo pet mreža u moru, ma jebeš mreže! Spašavaj život. Bježi! Mrak… tutto nero. Šuti Armando, šutim ja. Razmišljam samo o tome da li je on osiguran. Val je pokrio brod i odjednom je sve bilo bijelo, bljesak. Izašli smo, ja sam opalio gas do daske. To u životu neću nikada zaboraviti. Strašno, govori Mate.

- Karate ili more?, pitamo ga da odluči između dviju strasti. Dugo razmišlja. Vrti film unatrag.

- Karate, odgovara na kraju, a oči mu se smiju dok to izgovara...(Chiara BILIĆ )

Povezane vijesti

• Napustio nas je Mate Karate