"Oliver mi je bio prvi dokaz, prvi primjer, da su veliki ljudi najjednostavniji. Već je za života bio besmrtan, legenda. I da se prije 20 godina prestao baviti glazbom, bilo bi jednako." Riječi su to poznatog pulskog skladatelja, glazbenika i kantautora Bruna Krajcara, kojeg s Oliverom veže više od dugogodišnje poslovne suradnje. Bili su veliki prijatelji. Godinama.

S Brunom Krajcarom i pulskom legendom Albinom Padjenom zvanim Mača našli smo se na Bunarini. Uz more. Jer, pričati o Oliveru Dragojeviću se samo tako i može. Pored mora. S pogledom na pučinu uz kliktanje galebova.

Gremo peškati

Padjen je iz novčanika odmah izvukao par starih fotografija. Iz '85. Na njima je u društvu upravo s Oliverom Dragojevićem. U marini u Pomeru. Pokazuje ih ponosom. Ali i sjetom, tugom i nostalgijom. S Oliverom je jednom čak i ribario. "Ribarenje nas je zbližilo. Upoznali smo se dok je moj kum Vlado Brajković vodio ugostiteljstvo u ACI Marini. Na rivi, u Torti. Tamo je pjevao", prisjeća se Mača. Sa svojom je barkom, osam i pol metara dugačkim "Maistrom od Rexa" s Oliverom išao na ribone. Bilo je ljeto. Baš tamo početkom osamdesetih.

"Bilo je fantastično. Nezaboravno. Znate, kad se ide peškati, uvijek dođe koji galeb. I Oliver si je našao svog ovdje, u Puli. Nakon toga smo se vidjeli par puta. Dogovorili smo se da ćemo ići na ribe. Evo, još uvijek čekam", priznaje Mača. Bruno se osmjehuje. Slaže s Mačom. "Oliveru je najveći gušt bilo otići na Velu luku. Živjeti na brodu. Loviti i jest ribe. Tako je punio baterije".

U Oliverovom se društvu uvijek pričalo o moru i ribama, prepričava nam Krajcar. Bio je toliko strastven ribar da mu je to bila najdraža tema. O estradi se rijetko pričalo. Na brodu su se s Oliverom, kao i uvijek, veli nam Mača, pričali vicevi. Sipao ih je iz rukava. Uvijek je imao neki novi. Vicevi su bili početak svake komunikacije. Bacila bi se i koja partija briškule. "Jako je volio igrati briškulu i trešete. Znao bi sakriti i neki as u rukav, u manigu, unutra. Volio je pobjeđivati", kaže nam Mača.

Čovječina

- Oliver je bio dobričina. Napravio bi ti uslugu samo tako. Zauvijek će mi ostati u sjećanju kao jedan divan čovjek. Ma ne čovjek, čovječina", priča nam dalje Mača. "A taj njegov smisao za humor… bio je mlad u duši. Godine mu nisu ništa značile. Zezao bi se jednako s mladim i starima. Teški zafrkant, dodaje Krajcar.

- Živio je bolje nego bilo koja svjetska zvijezda. On je uživao u odličnoj hrani. U dobrom vinu. I to ga je ispunjavalo. Toliko je volio tu svoju malu zemlju, more i ljude. I to se najbolje vidjelo kroz njegove pjesme. Da je bio s engleskog govornog područja, bio bi zasigurno svjetska zvijezda. Ali njemu je bilo super što nije, a i nama", priznaje nam je Krajcar.

Oliver je bio nesebičan. Volio je pomagati. To najbolje zna baš Bruno Krajcar. Prvi susret s Oliverom neće nikada zaboraviti. Tada dvadesetogodišnjak, svirao je u Domu hrvatskih branitelja kada mu se Oliver pridružio na klaviru. "Tamo, čini mi se '92., održavalo se dosta humanitarnih koncerata. U Istri je bilo puno izbjeglica. U Domu hrvatskih branitelja održavao se jedan baš takav. Ja sam se tad tek počeo probijati kao kantautor. Bili su tamo Toni Cetinski i Vlado Kalember. I, naravno Oliver Dragojević. U jednoj bočnoj prostoriji Toni i ja smo se zezali pianinu. Počeo sam džezirat. I onda je došao Oliver. Sjeo je do mene i počeo svirati sa mnom. Tu smo se kliknuli. To mi je tada bilo sve. Klinac si i Oliver sjedne do tebe i zajedno svirate". (Chiara BILIĆ, Snimio M. MIJOŠEK)

Povezane vijesti

• Oliver: Smijmo se čim više