Sve je počelo 1976. kad na križanju Zagrebačke i Rakovčeve ulice kiosk otvara Smajo Reka, koji je u početku prodavao sladoled iz automata, sjemenke i kokice, a početkom 80-ih u ponudu je uvrstio burek koji su pekli majstori iz Makedonije. Bio je to pravi pravcati burek od ručno vučenog tijesta, a ne kupljenih gotovih kora, kakav se danas nudi u većini zalogajnica

- S čime, kompa?

- Sa svime!

Dovoljne su dvije, sad već čuvene rečenice, i gladi više nema. Dva su ujutro, pripitoj ekipi na povratku iz noćnog đira alkohol polako isparava iz tijela, otupjela čula se bude i prvo što noćobdija osjeća jest - glad vučjeg čopora. Čovječe, pojeo bi vola kad bi ga bilo. Ali, ništa ne radi, ništa osim "Reke" kod "žute škole", legendarnog pulskog fast fooda koji je prehranio generacije Puležana.

"Reka" u tim ključnim trenucima spašava živote. Kad želudac zacvili nagrižen alkoholom nema boljeg melema od bureka koji će obložiti njegove stijenke finim slojem masti. Jer, ako ne omastiš brk, onda to nije pravi burek, reći će 24-godišnji Ernes Reka zvani Gigo iz treće generacije obitelji koja na istom mjestu, na raskrižju Zagrebačke i Rakovčeve ulice, više od četiri desetljeća drži kiosk brze hrane. Radili bi oni od nula do 24 sata, kad bi mogli dobiti dozvolu.

A sve je počelo 1976. kad na istom mjestu kiosk otvara Ernesov djed Smajo, koji je u početku nudio sladoled iz automata, sjemenke i kokice, a početkom 80-ih u ponudu je uvrstio burek koji su pekli majstori iz Makedonije. Bio je to pravi pravcati burek od ručno vučenog tijesta, a ne kupljenih gotovih kora, kakav se danas nudi u većini zalogajnica.

- Djed je došao iz Restelice na Kosovu 1966. godine s dva kofera. Sjeo je u bus i krenuo prema moru potražiti bolje sutra za sebe i svoju obitelj. Tada je imao 28 godina i bio je oženjen. Djed Smajo bio je vrlo poznat u Puli, mislim da je ovdje otvorio prvi fast food, a počeo je s burecima. Krenulo je jako dobro i tako je i danas. Naše su mušterije školarci, nekad su to bili vojnici koji nam jako fale, radnici, ljudi koji rade u obližnjoj bolnici…Kad je došao u Pulu, djed je sa ženom i šestero djece živio u stanu od 60 kvadrata u Škaljerovoj ulici koji je i danas u vlasništvu obitelji. Prehranio je 25 unuka, osigurao im posao, ugodan život i krov nad glavom, priča Ernes. U to je vrijeme sve bilo lakše, nameti su bili manji, nije bilo toliko papirologije.

S vremenom se posao proširio, pa njegov otac Maljič ljeti vodi fast food i pekaru u Premanturi, u Šijani obitelj ima još jednu pekaru, a obrt Reka u vlasništvu je Smajinih sinova Maljiča, Reisa, Murata i Himeta. Upravo zbog povećanog obujma posla u sezoni, ljeti kod "Reke" nema famoznih bureka koji liječe želudac, a u ponudi će biti tek od 1. rujna kad sezona popusti i Reis bude imao više vremena da se pozabavi kompliciranim korama, čijoj su ga izradi naučili makedonski majstori.

Na Rekinom kiosku ne utažava se samo glad, on je multifunkcionalan. Služi kao paravan srednjoškolcima iza kojeg su se skrivali pušeći prve cigarete, kako prije 40 godina, tako i danas. Sjećam se kako nas je jednom, bilo je to polovicom 80-ih, zaskočio profesor povijesti, Mamić se zvao. Taman zapalimo kad hop, evo ga iza kioska. Sakrijem cigaretu u džep jakne. Pušim se kao gejzir. Dim mi izlazi iz ušiju. Profesor je malo prodivanio s nama. Laknulo mi je kad je otišao. Nije ništa primijetio, pomislila sam tad glupo i naivno. (Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ, snimio Dejan ŠTIFANIĆ)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU