Brodogradilište nema šanse za opstanak bez da netko u Uljanik ubaci nekoliko novih milijardi kuna. Treba postojati jako dobar plan, jer nitko neće uložiti bez da očekuje nekakvu zaradu. Naravno, nužna je podrška države. S druge strane, svaka je kriza prilika. Kriza u Uljaniku je zapravo prilika za novi procvat. Pula vrvi talentima i treba pronaći prostor za te ljude na svjetskom tržištu

Rijetko daje intervjue, a još se rjeđe pojavljuje u javnosti. Poduzetnik, jedan od pionira dioničarske industrije u Hrvatskoj, jedan od osnivača uspješnog investicijskog fonda Aureus Invest, Kristijan Floričić nakon dužeg vremena odlučio je dati intervju za naš list. Ovaj 43-godišnji Puljanin sa stalnom adresom u Premanturi, obiteljski čovjek i otac troje djece, jedan je od najbogatijih Istrana. Unatoč brojnim poslovnim uspjesima i dalje ima viziju kako multiplicirati znanje te ga primijeniti u stvaranju novih društvenih vrijednosti.

Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, smjer financije. Radio je u Tvornici duhana Rovinj d.d. (kasnije Adris grupa d.d.), najprije kao samostalni referent u odjelu izvoza, a zatim kao regionalni direktor za jugoistočnu regiju (Makedonija, Kosovo, Albanija). Bio je direktor Predstavništva Adrisa i firme Rovita Ronhill d.o.o.el. u Makedoniji, te član Nadzornog odbora Rade Končara d.d. Vlastiti kapital ozbiljnije je počeo ulagati 2000. godine.

-Neki vas nazivaju legendom dioničarske euforije, a Vaš poslovni početak je nevjerojatan. Jedan ste od pokretača uspješnog investicijskog fonda, kako je sve krenulo?

-Moram prvo komentirati tezu "kralj dioničarske euforije". S time se nikako ne slažem jer kao društvo za upravljanje fondovima, uvijek smo upozoravali kada se ta euforija događala, da su dionice precijenjene. Također, više smo puta održavali konferencije s vodećim novinarima iz poslovnog svijeta, upozoravajući da je potpuno nerealno očekivati takve prinose u budućnosti. Ja sam prvi koji će upozoriti na rizik. Tko god me zna u poslovnom svijetu, to će i potvrditi. Euforija se dogodila jer su se tih godina, pred hajdemo reći velik pad burze, dešavale javne ponude HT-a i INA-e, kada se kroz državne medije u taj privatizacijski proces željelo uključiti što više ljudi.

Tadašnje okolnosti jednostavno su dovele do euforije kada je svatko mislio da može zaraditi ili da je pametniji od drugog. U to doba, učestalo smo upozoravali da su dionice tržišta kapitala kod nas i u regiji izuzetno precijenjene. To se dalo vidjeti iz egzaktnih podataka jer su naša tržišta tada rasla najbrže u svijetu, dakle, to je bilo potpuno nerealno. Kada bi se pogledalo deset najbrže rastućih tržišta 2006. i 2007. godine, sva tržišta iz naše regije, bila su među njima, a to gospodarski rast nije pratio.

-Očito imate odličan nos za biznis, kako ste usavršili sva ta znanja o dioničarstvu?

-Što se tiče mojih početaka, pojavom prvih satelitskih kanala kao 14-godišnjak počinjem pratiti sve televizijske poslovne kanale koji su 24 sata izvještavali o burzama. U prvom srednje kontinuirano sam gledao, analizirao i sagledavao sve (ne)logičnosti zašto neka cijena dionice raste i zašto pada. Uz to, uvijek me zanimalo poslovanje tvrtke i kako cijena kotira na burzi. Doslovno sam stalno pred televizijskim ekranom proučavao informacije o dionicama, zbivanja o makroekonomskim pokazateljima i sve me to mnogo više privlačilo nego sportski ili muzički kanali.

Kasnije sam kroz studij Ekonomije naučio kvalitetno čitati bilance i sve makroekonomske pokazatelje, osobito monetarne politike i na neki sam način sintetizirao sva ta ekonomska znanja s aktualnim burzovnim kretanjima. Na faksu sam stekao makroekonomska znanja koja su podloga za donošenje odluka, jer da bi razumjeli da li uložiti ili ne, morate baratati podacima o nezaposlenosti, kamatnim stopama i monetarnoj politici. To je ključna podloga za donošenje odluka.

-Kako ste kupili prve dionice?

-Prve dionice kupujem s 18 godina bile su to dionice Podravke. U to sam vrijeme bio najsretniji što sam mogao raditi u jednoj brokerskoj kući gdje sam po cijele dane gledao u ekran, pratio burzu i uživao u tome. Nažalost većina trgovine individualnih investitora pri kupnji dionica počiva na "rekla-kazala". Svatko tko kupuje, mora osobno razumjeti zašto to čini. Svaki put kada sam kupovao nešto što je netko možda sugerirao, nikada nisam zaradio. Kad sam samostalno donio odluku i napravio detaljnu analizu, onda se zaradilo. Konkretno treba poznavati industriju, sve pokazatelje i dobro procijeniti gdje će ta tvrtka biti za 10 ili 15 godina, tek tada se može donijeti odluka o kupnji. (Danijela BAŠIĆ-PALKOVIĆ, snimio Milivoj MIJOŠEK)