(Cropix)
Mnogo je scenarija o tome što se može dogoditi poslije ove nedjelje, a Glas Istre donosi šest najizvjesnijih. Sigurno je samo to da svi u HDZ-u više neće biti na okupu, niti da će poslije izbora biti zaboravljeno što se događalo u utakmici kakva do sada nije viđena u hrvatskom političkom životu
Koronavirus zasjenio je u Hrvatskoj i nedjeljni konačni obračun u bratoubilačkom ratu u HDZ-u koji će po mnogočemu odrediti političku budućnost zemlje. Andrej Plenković ili Miro Kovač - nije samo pitanje unutarstranačkih odnosa u najvećoj stranci, već i pitanje smjera kako će dalje ići HDZ-ova Vlada ili hoće li uopće opstati duže od mjesec, dva nakon ove nedjelje, 15. ožujka.
Javnost koja je bila još do nedavno zabavljena kadrovskim pospremanjem u HDZ-u zbog zaista dramatičnih prilika koje vladaju u cijeloj Europi zbog širenja zloćudnog virusa, više se ne bavi toliko kombinatorikom što će biti poslije izbora ‘jedan član, jedan glas’. Tko će preživjeti, tko nestati s političke scene, hoće li HDZ skrenuti u desno ili će dosadašnji šef stranke imati manevarski prostor da napokon stranku postavi na desni centar.
Mnogo je scenarija što se može dogoditi poslije ove nedjelje, a Glas Istre donosi šest najizvjesnijih. Sigurno je samo to da svi u HDZ-u više neće biti na okupu, niti da će poslije izbora biti zaboravljeno što se događalo u utakmici kakva do sada nije viđena u hrvatskom političkom životu.
Andrej Plenković, bar tako pokazuju sve ankete pobijedit će Miru Kovača. To zapravo i ne bi bilo iznenađenje, jer gotovo da je nezabilježeno da jedan premijer i šef stranke pada usred mandata. Ili, točnije, povijest se ne može tako lako ponoviti da HDZ dva puta ‘ubije’ vlastitu Vladu.
Ali, pobjeda Plenkovića u nedjelju ipak treba pokazati kakvu popularnost uživa u stranci koja se hvali da ima 220.000 članova, a realnost je da ih je mnogo manje. Mnogo je veća neizvjesnost hoće li Ivan Penava postati Plenkovićev zamjenik umjesto Tome Medveda, ali ni to ne izgleda realno. Ostaju potpredsjednici, a za ta će se mjesta voditi i najveća bitka.
Dvije su opcije, po jednoj da prođu Milijan Brkić i Davor Ivo Stier i druga, da prođe samo Stier. Ova prva ne bi za Plenkovića bila dobra, jer bi za vratom imao najžešćeg protivnika Milijana Brkića, koji bi imao i manevarski prostor da nastavi sa svojim programom unutar HDZ-a. Ne možda jak kao prije, ali bi bio ipak ‘tu negdje’. Ako ostane samo Stier za Plenkovića bi to bila dobitna kombinacijam jer je ionako već i do sada izjavljivao da za njega ima mjesta u HDZ-u ako i alternatiuvci ne uspiju.
Ako alternativci dožive potop to bi Plenkoviću dalo krila za radikalne rezove, koji nužno ne uključuju i izbacivanje iz stranke. Već sama činjenica da na liste za budući saziv Sabora ne bi stavio Kovača, Brkića, a možda i Stiera ako ne uspije postati potpredsjednik bio bi potpuni trijumf sadašnjeg šefa. Za alternativce, bar za neke, to bi bio i kraj bavljenja politikom, jer i da se prebace u neku desnu stranku ili pristupe Škorinom pokretu nitko im ne može garantirati da će osigurati ulaznicu za Sabor. A bez toga su beznačajni i više ih nitko neće ni slušati, ni gledati. Bit će HDZ-ovi otpadnici, a sam Plenković će na njihova leđa staviti sve grijehe koji su, navodno, doveli do pada popularnosti stranke.
U slučaju pune pobjede Plenković bi vrlo brzo mogao ujediniti stranku, kazniti na bilo koji način alternativce i prisiliti ih da sami odu iz HDZ-a, ako ih ne bi i isključio. S tim ‘novim HDZ-om’ u potpunosti bi vladao do parlamentarnih izbora i više se ne bi čule objede na njegov račun. Iskreno, nema tog šefa neke velike stranke koji bi nakon pobjede prešao preko svega što su na njegov račun izrekli pobunjenici.
S tim ‘novim HDZ-om’ Plenković bi se morao pripremati za izbore koji će ipak najvjerojatnije biti na jesen, ako se nešto izvanredno ne dogodi. Alternativci bi bilo brzo zaboravljeni, jer ionako nisu ponudili ništa što bi ostalo, a malim ‘ribama’ na terenu koji su koketirali s alternativcima bi bilo i oprošteno. Druga je stvar kakvu bi oni perspektivu imali u HDZ-u ako Plenković ostane u sedlu.
Iako je gotovo nevjerojatna mogućnost da pobjedu u nedjelju ostvari Miro Kovač i tu mogućnost teoretski treba uzeti u obzir. Bilo bi to nevjerojatno iznenađenje, ali i na njih smo navikli. Bio bi to i kraj Plenkovićevog HDZ-a i stranka bi se vratila tamo gdje ju je Tomislav Karamarko ostavio. Ali ne treba zaboraviti da je Karamarko ipak političar od formata za razliku od onih koji se sada stavljaju pod zastavu alternativaca.
Ako Kovač preuzme HDZ i ponudi Plenkoviću da ostane premijer do izbora, a ovaj to odbije građani će prije ljeta na izbore. To znači buru u hrvatskoj politici, stvaranje novih koalicija, a izvjesna bi bila ona između Kovačevog HDZ-a, Mosta, Suverenista i Škore. Uostalom, to je bila i poruka koju su alternativci širili među članstvom tvrdeći da samo tako HDZ može zadržati vlast. Sigurno je da bi došlo i do velikih promjena u samom HDZ-u, micanje Plenkovićevih ljudi, a Kovač bi pokušao HDZ pozicionirati tako da u njemu ima mjesta i za tvrđu desnicu i za one sa centra koji nisu bili veliki fanovi Plenkovića.
To je najmanje izvjestan scenarij, jer Kovač ima minimalne šanse za pobjedu, a još manja je vjerojatnost da bi Andrej Plenković pristao da dalje vodi Vladu, dok ne dođe vrijeme za redovne izbore. Bilo bi to i tehnički neizvedivo, jer bi Kovačeva ekipa sigurno maknula glavnog tajnika Gordana Jandrokovića, kao i političkog i međunarodnog, Antu Sanadera i Davora Božinovića. Sam Plenković bi ostao bez prave stranačke podrške, a teško da bi mogao biti i tehnički premijer nakon što su mu alternativci izdijelili sve moguće ‘komplimente’ da je bio neuspješan premijer.
Iz takve vlade odam bi izašao HNS, slijedili bi manjinci, a pitanje je na što bi se odlučili Bandićevi zastupnici. Za Plenkovića bi to bilo veliko poniženje, sam gubitak izbora u stranci i morao bi naći neku alternativu, ali teško u HDZ-u.
Postoji naravno i mogućnost da se HDZ rascijepa na dva dijela, ako Plenković i Kovač budu gotovo poravnati. To bi značilo da je članstvo krajnje podijeljeno, a takva stranka nikako ne bi mogla ići dalje. Bez obzira tko bi izborio Pirovu pobjedu.
U Europi nije ništa čudno ako pucaju i najveće stranke, bilo je toga napretek, ali kod nas nikada. HDZ i SDP ostaju i opstaju i kada otpadnici odlaze i najavljuju HDZ2 ili SDP2. HDZ nije bio uzdrman ni kada su otišli kapitalci poput Stipe Mesića ili Jože Manolića, kao što nije bio ni SDP kada je izbačen Slavko Linić. Nitko nije imao snage osnivati rezervnu stranku, jer su znali da će članstvo ići uz one koji i dalje vode stranke koje imaju tradiciju i čije je ime nemoguće zamijeniti nekim alternativnim nazivom. Kako bi to samo gordo svučalo, ‘Novi HDZ’ ili tako nekako.
Kada bi pobijedio Kovač sigurno Plenkoviću i njegovim ne bi palo na pamet osnivati takav neki novi HDZ, već bi današnje vodstvo stranke otišlo svatko na svoju stranu, a sami HDZ-ovci koji su podržavali dosadašnjeg šefa brzo bi preobukli kapute. Ako pobijedi Plenković preko noći svi će zaboraviti na alternativce i Kovač neće imati nikakve mogućnosti osnovati neki relevantni rezervni, ‘izvorni’ HDZ. Priča će biti gotova onog trenutka kada se u nedjelju navečer objave rezultati.
Taj scenarij lako je moguć. Ako ne bude odlučnosti Andreja Plenkovića da brzo i efikasno napravi red u svojoj stranci bit će jako teško pobijediti na sljedećim izborima. Tada je SDP-u otvoren put prema vlasti, bez obzira koliko je za to zaslužan Davor Bernardić.
Danas je HDZ stranka koja je dobila dosta udaraca, kao u boksu, ali se još uvijek drži na nogama. Bratoubilački rat pokazao je da su ambicije nekih letjele do neba, da sam šef stranke nije voljen istom snagom u svim dijelovima Hrvatske, da postoji niz prepreka da se HDZ iz pokreta pretvori u stranku. Krivac za sve to svakako je i Plenković koji nije mnogo ranije i odlučnije napravio red, a HDZ je stranka u kojoj reda mora biti, prije svega šef mora imati autoritet da drugi šute dok on pobjeđuje. Sada je pitanje može li HDZ više uopće pobijediti na izborima, a taj strah sve će se više osjetiti i nakon 15. ožujka. Tako nije nemoguće da će HDZ, možda još ove godine, održati i izvanredne izbore i po drugi put u jednoj kalendarskoj godini birati šefa.