lifestyle
recepti
automoto
film
gastro
glazba
dom
moda i stil
showbizz
svijet zivotinja
tehnologija
zanimljivosti
zdravlje i fitness
znanost
putovanja
more i nautika
Jutarnji uron za pamćenje
Podvodni ribolovac ugledao licu iza sebe: Uslijedila je borba s kapitalcem od 17,5 kilogram
(Osobna arhiva)
Vedran Slijepčević je podvodni ribolovac koji u svakom uronu uživa kao da mu je prvi. A u jednom od posljednjih urona je uspio nastrijeliti ribu itekako vrijednu pažnje.
Evo što nam je Vedran ispričao o tom svom uspjehu:
– Ronim od ranog djetinjstva, a podvodnim ribolovom se bavim svega 26 godina.
Glavninu podvodnog ribolova obavljam ljeti, za vrijeme godišnjeg odmora, uglavnom kroz kolovoz, u vrijeme kad je malo teže ostvariti bolje ulove.
More je toplo more, a glavnina ribe je ili uplašena ili se drži duboko.
Naravno, tu su i opasnosti od pomorskog prometa i neodgovornih kapetana i sve to traži velike kalkulacije u svakom danu ronjenja.
Stoga, većinu zarona koje obavljam, obavljam ujutro, od izlaska Sunca dok ima mira.
Bude tu poneka dublja čeka dalje od obale ili na braku, pa se kasnije bacim u sigurnost kraja da me neki veseli priobalni gliseraš ne pogodi.
Standardni ljetni ulovi su riba od plitke šulje, orade, brancini, ovčice, poneki gof, zubatac, palamida, strijelka, a krajem ljeta krenu i lice.
Isplovljavanje u praskozorje uvijek ima svoje čari.
Vlada apsolutni mir, na moru ‘nema cucka’ kako često volim reći, ili se nađe tek poneki ribar na putu prema svojoj mreži ili parangalu.
Često me ljudi pitaju kako mogu ustati tako rano za ribolov, a moj najčešći odgovor je da je puno veći problem zaspati noć pred ribolov.
I tako je oduvijek – priča nam Vedran.
– Ujutro ne treba budilica.
Brzinska kava, standardna oprema, led, jacera i trk na brod.
Putem do luke srećem ljude iz ‘noćne smjene’, večernjeg izlaska kojima će današnji dan započeti tek iza podneva, dok sam ja u svoj već temeljito ugazio.
I tako, u bonaci na putu do pošte je u glavi već plan dana koji se uvijek prilagođava okolnostima na moru i pod morem.
Dolaskom na poštu utvrđujem kurenat, vidim veliku aktivnost sitne ribe na površini, radim plan zarona, sidrim brod, vadim ronilačku bovu, pa čak i natežem dodatnu pušku koju ostavljam na brodu.
Nikad to prije nisam radio, ali sad sam imao potrebu.
U ruke uzimam Spike 100 roller s kojim zadnje dvije godine lovim i predstavlja mi produženu ruku.
Gore je lagana strijela od 7 milimetara i tanji laštici, setup s kojim imam lasersku preciznost. Prije zarona se temeljito istežem i opuštam, popijem nešto vode, oblačim odijelo, sve rutinski kako to već godinama radim.
A očekivanja mi nikada nisu visoka.
Možda kakav zubatac ili felun kakvog sam ulovio dan ranije kad me okružilo jato od tridesetak.
Prvi zaroni na 10-15 metara ne daju previše, tek na kraju trećeg zarona čujem u dva navrata dobro poznati ‘frrrrr’ sitne ribe koji govori da je neki predator prošao.
Ja ga nisam vidio, ali sam čuo njihovu reakciju na njega.
Ajde, to ipak nešto obećava – nastavlja Vedran.
– U zaronu padam na 11,5 metara iza jedne stijene u posidoniji i ležim dobro skriven za kakvog zubaca i laganim pregledom lijevo – desno pratim situaciju oko sebe.
Odjednom s desne strane vidim iza sebe kako me s metar udaljenosti gleda licetina! Nevjerojatna je!
Vidim svaki detalj na njezinoj glavi i tijelu…
To je susret kakav se ne može riječima opisati.
Paralelno s mislima, tijelo već automatski radi što treba.
Brzo, ali ne nervozno, s obje ruke okretanje puške udesno dok ona polagano i samouvjereno odlazi.
Poklapam je po sredini i pucam već na 3 – 4 metra.
Na pogodak reagira uvijanjem, a vidim da ju je strijela u potpunosti probila i da je riba na strijeli.
Spreman na borbu koja slijedi, perajam prema površini uz otpuštanje konopa s mulinela, a ona nastavlja svoj put, nekako sve nervozniji, prema dubini.
Pogodak je dobar, strijela, flaks, konop, stopice, sve je provjereno dan ranije, sve je na 100 posto i mogu joj dati jači otpor za što brže umaranje.
No usprkos otporu, izvlači mulinel do kraja.
Uzimam konop u ruke i krećem u namotavanje, a svaki njezin dril me odvlači dalje od obale i broda i sad sam već usred prolaza između otoka.
Ali ona je tu.
Osjećam je na konopu.
Drilovi postaju sve kraći i nevjerojatno mi je da takva riba već nakon 5 minuta borbe posustaje.
Povlačim konop pazeći da mi se ne upetlja oko noža ili peraje da me neki jači dril ne bi povukao prema dnu i uskoro je vidim ispod sebe.
Na strijeli je ali pero je drži na svega 4 – 5 centimetara kože.
Koža je stvarno tvrda, ali imam na umu, ako krene, moram je kroz mekano pustiti inače ode.
Polagano i oprezno, vrhovima prstiju privlačim zadnje metre konopa i na prepad je grabim za škrge.
Nekako ćemo se već othrvati, kud puklo da puklo.
Očekujem otpor, ali ona ne reagira.
Gotova je.
Puštam joj krv na škrgama, ali krvi nema.
Divim se ribetini u svojim rukama, još uvijek ne vjerujući u ishod današnjeg lova.
Imam te, konačno!
Koja prekrasna silna riba…
Plivam s njom do broda i iz mora je ubacujem u brod.
Penjem se polako i glasno, još u nevjerici izgovaram:
– Hvala ti, more… – gotovo s knedlom u grlu.
Gledam pogodak.
Otvoreno pero je u borbi prošlo kroz nju cijelu, otvorilo velike krvne žile ispod kralježnice i zato je tako brzo i temeljito iskrvarila i posustala.
Nakon poduljeg slikanja s ulovom, javljam obitelji i prijateljima i putujem prema kući.
Gotovo za danas.
Kakvo jutro!
Vaga je pokazala 17,5 kilograma, a metar 125 centimetara duljine.
Ulov koji ću svakako pamtiti do kraja života, a budući da zadnjih 14 godina gotovo bez iznimke ronim s kamerom, tu je i krasna snimka za uspomenu.
Još jednom – hvala ti, more! – ispričao nam je Vedran Slijepčević.
