Godine posla u modnoj branši donijele su Romini brojna poslovna putovanja egzotičnim destinacijama - Indijom, čitavom Azijom, Kinom, Turskom, Mauricijusom. Nosila je markiranu odjeću, odsjedala u sjajnim hotelima, imala besplatne avionske karte i popriličnu plaću, uz besplatno stanovanje, ali u njoj se gomilalo nezadovoljstvo

Ona je rođena Rovinjka s dvadesetogodišnjom talijanskom adresom, karijerom u svijetu visoke mode i backpackerica Južnom Amerikom, skiperica, suđarica, vlasnica kuće, mornar, kuharica na brodu pa prodavačica one iste kuće, ona je sve to, a još nije uplovila ni u četrdesetu.

Da fakultet koji upisujete u godini punoljetnosti ne određuje vaš životni put, potvrđuje Romina Budicin koja je u Puli završila ekonomiju - i tu priča staje. Barem taj dio priče. Selidba u Italiju označila je prekretnicu u njenom životu (tada je bila u ranim dvadesetim godinama) jer upravo je tamo započelo njeno putovanje modnim vodama koje oduvijek cijeni. Isprva je radila kao prodavačica u malom dućanu skejterske odjeće.

Obilazila tvornice

- Moj tadašnji dečko je crtao cipele i stalno je putovao, a upravo je to bilo ono što sam ja željela, kaže Romina. Koliko god je pokušavala napraviti korak dalje, nije uspijevala, bila je bez iskustva i s fakultetom koji joj nije bio priznat. Zato se odlučila za dodatno obrazovanje što je naposljetku i urodilo plodom pa se zaposlila u brendu Replay, kao junior product menager, a potom, godinama kasnije, u Ovieseu pa u Dieselu, da bi na kraju završila u Armaniju. Godine posla u ovoj branši donijele su joj brojna poslovna putovanja egzotičnim destinacijama - Indijom, čitavom Azijom, Kinom, Turskom, Mauricijusom. Nosila je markiranu odjeću, odsjedala u sjajnim hotelima, imala besplatne avionske karte i popriličnu plaću, uz besplatno stanovanje.

- Kao junior product menageru posao mi je, između ostalog, bio obilaziti tvornice, kontrolirati produkciju, prve krojeve i raditi istraživanja. Koliko sam putovala, toliko sam bila sretna, koliko sam sjedila ispred kompjutera, toliko sam bila u depresiji. Posao kojim sam se bavila je stresan, osmosatno radno vrijeme ne postoji, pogotovo pred izlazak kolekcije, a međuljudski odnosi su fake, kaže Romina.

- U godinama rada za modnu industriju zaboravila sam na one male, lijepe stvari, govori Romina. U njoj se gomilalo nezadovoljstvo koje je odlučila prekinuti onog dana kada su u Armaniju najavili da moraju otpustiti 30 ljudi kao višak radne snage, a ona se dobrovoljno javila da bude jedna od tih.

Sve je prodala

- Pratiti modu bila je moja bolest, spremanje, oblačenje, biti skockan svakoga dana, cijeli dan, kaže. A onda potpuna suprotnost tome bio je prazan ormar nakon što je odlučila očistiti svoj život od svega, pa i modnih marki koje su se nagomilale.

- Počela sam se mijenjati, napravila prioritete, shvatila da ne želim živjeti za vikende i tri tjedna godišnjeg odmora. Cijelo sam vrijeme znala što mi treba, ali to je bilo toliko veliko da me bilo strah uopće razmišljati o tome. Trebala sam sve pustiti i otići na putovanje koje je u mojoj glavi bilo već godinama, kaže Romina.

I tako se po prvi put u životu našla na putovanju sama, bez pratnje, privatno, samo za sebe, imajući sve što posjeduje u backpacku. Tajland je bio samo mala točka koja je označila početak, zemlja koja je potvrdila da se osjeća dobro i da tako treba nastaviti. "Od tada se sve promijenilo, napravila sam potpuni reset u glavi i duši. Sve sam prodala, kuću koju sam kupila u Italiji, stvari koje sam nagomilala godinama, i osjećaj je dobar."

Južna Amerika bila je ispunjenje sna. Brazil, Urugvaj, Patagoniju, Čile, Argentinu i Boliviju proputovala je sama u šest mjeseci, vozeći se lokalnim autobusima, noseći backpack.

- Bila sam fascinirana tim zemljama upravo iz razloga što su mi svi govorili da su ovo preopasne lokacije. U jednom sam marketu srela Hrvata, i to je sve što se susreta sa sunarodnjacima tiče, priča. Skrasila se u Brazilu i s današnjim dečkom pokrenula You Tube kanal preko kojeg su objavljivali putovanja čitavom zemljom, Amazonom, doživljaje iz ribarskih kuća gdje su odsjedali, daleko od turističkih lokacija.

Život u hostelu 

- Tamo nisam pratila modu i bila sam presretna, sustav vrijednosti totalno mi se promijenio pa mi je najbitnije bilo gdje ću jesti i spavati, kaže.

Proputovali su Kolumbiju pa iz Kartagene brodostopirali do Paname, a na tom morskom putu, na katamaranu jednog američkog vlasnika radili su za besplatan prijevoz. Sve što je trebalo - kuhali, čistili, bili mornari. U Panami su živjeli poprilično samački, u mjestu bez interneta i marketa što na posljetku i nije bila zadovoljavajuća opcija pa je Brazil ponovno postao novi-stari dom. "Živjela sam u hostelu, radila u njemu za smještaj, davala tečajeve joge."

Rodni Rovinj je ljeti nezamjenjiv pa se i ona sada vratila. Može je se vidjeti u gradskoj vrevi koju obožava, na jednoj od rovinjskih plaža, omiljenoj joj Figaroli, Punti ili na Balzamakama.

- Pomažem mami oko turista i vozim 10-metarsku Pulpu, jedrilicu koju je sagradio moj tata. Malo sam bila zaboravila kako je kod kuće, lijepo je ponovno biti u Rovinju, iskreno će. A u svoj toj uživanciji planovi se ipak kuju, ali ovoga puta po njenim uvjetima.

- Vratit ću se svojem poslu, ali kao privatnik, ni za koga drugoga neću raditi, želim posao koji me ne veže za lokaciju jer želim nastaviti putovati, a kad se skrasim, neće to biti Italija, ali će svakako biti neka od europskih zemalja na moru. (Paola BARIČEVIĆ)