(Foto: X)
Dvostruka dobitnica nagrade Grammy, jazz pjevačica, autorica tekstova i producentica Cassandra Wilson je preminula 1. rujna u svom rodnom Jacksonu, Mississippi. Imala je 70 godina. Zahvaljujući ocu – gitaristu, basistu i učitelju glazbe, koji je volio jazz – te majci koja je obožavala Motown ploče, u ranoj se mladosti zainteresirala za glazbu. Kao djevojčica slušala je i Milesa Davisa te Theloniousa Monka. Od šeste do trinaeste godine učila je svirati glasovir, a kao srednjoškolka je u školskom orkestru svirala klarinet. Samostalno je naučila svirati gitaru, intuitivnim pristupom. Tijekom školovanja svirala je gitaru i glasovir u skupini za koju je i skladala. Kao studentica pjevala je r&b, funk i pop glazbu, a karijeru je započela kao soul, blues, rhythm and blues i folk pjevačica. S jazzom se upoznala preko bubnjara Alvina Fiedlera od kojega je učila i u čijem sastavu Fiedler Improvisational Art Quartetom je pjevala.
Dolaskom u New Orleans 1981., zahvaljujući Alvinu Batisteu i Ellisu Marsalisu odlučila se profesionalno baviti glazbom. U tom je gradu učila od saksofonista Earla Tubintona, no poznatija je postala nastupajući u njujorškim klubovima s Woodyjem Shawom, Branfordom Marsalisom, Daveom Hollandom, Abbey Lincoln, Henryjem Threadgillom, Wyntonom Marsalisom i drugim poznatim jazz glazbenicima. Poslije je godinama živjela u Harlemu, u stanu koji je nekad pripadao velikom Dukeu Ellingtonu.
Cassandra Wilson je razvila vlastiti vokalni pristup nadahnuta čuvenim pjevačicama poput Abbey Lincoln i Betty Carter, te Grachanom Moncurom III, koji ju je podučavao pjevanju po sluhu, ali i Steveu Colemanu, koji ju je poticao na pjevanje vlastitih skladbi. Nije pripadala nijednoj poznatoj struji, bila je neovisna, raznovrsna i originalna, njezine izvedbe su bile sugestivne i prirodne, a odlikovale su se jednostavnošću. Njezina su glazba i njezin život bili spoj tradicije i modernog. Oduševljavala se računalima i vrhunskim audiouređajima, iznad kojih su na zidovima njezinih soba visile slike Billie Holiday i Abbey Lincoln, a okruživale su ih afričke maske i skulpture. Zahvaljujući svojem karakterističnom glasu i osebujnom pristupu, bila je jedna od najznačajnijih jazz pjevačica, cijenjena od kritičara i slušatelja.
Kao voditeljica skupine objavila je niz albuma na kojima, uz vlastite skladbe i jazz standarde, izvodi djela skladatelja raznih žanrova, primjerice Joni Mitchell, Hanka Williamsa ili Roberta Johnsona. Snimila je glazbu za brojne filmove, a u nekima od njih pojavljuje se i kao pjevačica. Godine 2015. Cassandra Wilson je održala poseban koncert u poznatom kazalištu Apollo u spomen na 100. rođendan blues pjevačice Billie Holiday, legendarne američke jazz vokalistice koja je umrla u New Yorku u dobi od 44 godine. Iste godine, objavila je svoj posljednji album, »Coming Forth by Day«, u čast Billie Holiday.
Dobitnica je počasnog doktorata koledža Millsaps, u Time Magazineu bila je proglašena najboljom američkom pjevačicom, a u Down Beatu najboljom jazz pjevačicom. Nagrade Grammy dobila je u kategorijama najboljeg jazz vokalnog albuma: 1997. za album »New Moon Daughter«, a 2009. za album »Loverly«. Godine 2022. uvrštena je u Nacionalnu zakladu za umjetnike, jazz majstore, što je jedno od najviših priznanja koje se dodjeljuje jazz glazbenicima u Sjedinjenim Američkim Državama.
Cassandra Wilson je 3 puta nastupila u Hrvatskoj: 1989. na Jazz Fairu, 2014. na Vip Zagreb Jazz Festivalu te 2015. na Rovinj Jazz Festivalu. Tada, kao i u drugim situacijama, bila je susretljiva u razgovorima, iz kojih donosimo misli o važnim aspektima njezine karijere. »Najvažnije je biti iskren prema sebi i svojoj glazbi i pritom se zabavljati«, ustvrdila je. »Osim toga, važno je na pozornicu donijeti novi život. Svaki put kad stupim na pozornicu, nastojim ostvariti nešto novo. Nova otkrića želim podijeliti sa slušateljima. Morala sam razviti vlastiti izričaj. Nakon toliko učenja i istraživanja to uđe u tebe, postane dijelom tebe. Bilo je razdoblja kada sam slušala samo Billie Holiday, potom samo Bessie Smith, zatim Jamesa Browna, Betty Carter, Sarah Vaughan. To su odlične osnove na kojima možeš raditi. Postupno razvijaš svoj izraz. Važan je način na koji razvijaš svoj stil, a ako je on ispravan, tada će to biti suvremeno.«
Cassandra Wilson je, uz Stevea Colemana, sudjelovala u djelovanju M-Base pokreta, utemeljena na glazbenom nasljeđu organizacija AACM i BAG, koji je promovirao spajanje funka i soula s tradicionalnim i suvremenim jazzom. Suradnja sa Steveom Colemanom i glazbenicima okupljenim oko M-Base pokreta, kao što su Marvin »Smitty« Smith, Mark Johnson, Kevin Harris i drugi, pomogla joj je u profiliranju stila i novih glazbenih promišljanja. Osim toga, kroz djelovanje u M-Base pokretu promicala je tradiciju afroameričke glazbe. »Taj zaključak ne vrijedi samo za afroameričku glazbu, nego za afričku glazbu u cjelini, a ona je sve popularnija u svijetu«, rekla je. »Mi na to gledamo kao na kontinuitet, a ne kao na odvajanje, kao što to žele prikazati mnogi koji se bave tim poslom. Oni nastoje razdvojiti različite stilove crnačke glazbe, a mi ih želimo spajati. Mnogi od nas odrasli su slušajući funk, rhythm and blues ili blues i prirodno je da sve to želimo uključiti u jazz izraz i koristiti unutar tog konteksta. Afrikanka sam rođena u Americi i normalno je da slušam afričku glazbu. To je glazba koju u zadnje doba sve više rabimo. To se područje u zadnje vrijeme sve više otvara, sve više afričkih glazbenika dolazi u SAD i tako možemo bolje upoznati njihovu kulturu. Ona postaje dijelom našeg rječnika.«
U istraživanjima afričke kulture oslanjala se na nigerijskog udaraljkaša Lekana Babalolu. On je sudjelovao u snimanjima dva njezina albuma: »Loverly« iz 2008. i »Another Country« iz 2012. »Bilo je izuzetno zadovoljstvo raditi s Babalolom, koji je izvrstan poznavatelj udaraljkaških glazbala i ritmova zapadne Afrike«, prisjetila se. »Doslovce je u mogućnosti kreirati određeni zvuk u bluesu ili u bilo kojoj vrsti skladbi, kojim vam se obraća kao da razgovara s vama u određenom ritmu. Lekan i ja razgovarali smo i odlučili snimiti izvedbe s obilnijom uporabom afričkih ritmova. Zamisao je bila tim ritmovima upotpuniti postojeću ritmičku bazu današnjeg bluesa ili jazza. Osim toga, on je svećenik yorubanske religije. To je bilo jednostavno jer većina robova dovedenih u Ameriku podrijetlom je iz Zapadne Afrike. Vjerujem da su mnogi od onih koji su u Mississippiju, Alabami i Louisiani potomci naroda Yoruba ili, kako su ih nazivali, Dahomejaca. Oni predstavljaju većinu naroda koji je na jugu, većinu među robovima koji su dovedeni na krajnji jug. Zato izvodim yorubijsku narodnu pjesmu »Arere« čiji korijeni sežu stotine godina u prošlost. To je molitva u pjesmi posvećenoj Ogunu, bogu željeza, ali i svecu, zaštitniku kovača i putova. To se božanstvo spominje uza sve što je povezano sa željezom. Bilo je jednostavno pjevati tu pjesmu jer ona i nije toliko različita od onoga što inače radim. Pjevam je na drugom jeziku koji još uvijek učim, ali nije teško jer to je nešto što je, vjerujem, zabilježeno u mom DNK-u.«
Za stvaralaštvo Cassandre Wilson bio je važan i blues, glazba koja je povezana s Afrikom, ali i tradicijom jazza. Osim toga, ta joj je glazba bila bliska i zato što je odrasla na jugu SAD-a, gdje se povremeno vraćala kako bi istraživala te korijene, ali i snimala. »Blues je druga strana iskustva američkih crnaca, i to vrlo važna, osnovna, fundamentalna«, kazala je. »Budući da sam odrasla u Mississippiju, puno sam slušala blues i volim ga. Zato su na mene utjecale Bessie Smith, Ma Rainey, Big Maybelle i naravno tradicionalni blues pjevači i pjevačice s delte Mississippija. Tamo je iznimno topao ugođaj, tamo su moji mnogobrojni prijatelji i suradnici, koji mi mogu pomoći prigodom snimanja, produkcije, nabave opreme neophodne za snimanja albuma. Lijepo je bilo vratiti se kući i tijekom snimanja albuma biti okružen prijateljima i obitelji. Osim toga, tamo je prekrasno, nimalo nalik životu u velikom gradu. Život tamo protječe sporo, a ljudi su obzirni i gostoljubivi. Privlači me toplina koju svi dijelimo kada god odem tamo. To je svakako utjecalo na moje izvedbe, zato se doimaju opuštenima. Posebice sam uživala izvodeći delta blues. Bilo je poučno upoznati se s glazbom Mississippija, njezinom ulogom u ukupnom razvoju bluesa i jazza, koji su me oduvijek opčinjavali. Na tu glazbu gledam kao na početak američke popularne glazbe, posebice na blues koji su izvorno svirali i jazz glazbenici. U vrijeme kad su je počeli nazivati jazzom, repertoar te glazbe u velikoj je mjeri bio preuzet od blues glazbenika. Oni su učinili neke preinake dodajući im aranžmane koji su uključivali puhače i bubnjeve koji su na području Mississippija bili zabranjivani. Zato u blues tradiciji glazbenici pjevaju sami, prateći se na gitari.«