ZORAN FERIĆ u Puli predstavio svoju knjigu za djecu "San ljetne noći"

Nadam se da će knjiga o mojoj obitelji biti gotova do kraja ljeta, to će biti obiteljski roman, a čini mi se da čovjek, ako piše, mora odraditi taj svoj dug prema obitelji, neki to odrade prije, neki kasnije. To je priča od šukundjeda i šukunbabe naovamo

Poznati književnik Zoran Ferić predstavio se nedavno u Puli na Monte Libriću knjigom "San ljetne noći". Prva je to u nizu dječjih priča prilagođenih ilustriranoj formi slikovnice koju je Zoran Ferić započeo s namjerom da u jednostavnoj formi, bliskoj djeci, obradi neke teme s kojima se djeca susreću: iskustvo smrti, razvod roditelja, potreba za promjenom, status među vršnjacima, potraga za vlastitim ja, odabir životnog poziva.

Više od trideset godina čekanja

Glavni junak knjige, Dado, je znatiželjan i zaigran dječak koji voli svog oca ispitivati o izvanzemaljcima i zamišljati život na drugim planetima. Njegova je majka u bolnici, pa Dado uz pomoć svog brižnog oca, bujne mašte i nekih neočekivanih prijatelja mora naučiti kako se nositi s problemima.

- Ovu sam knjigu počeo pisati još davne 1987. Krenuo sam to pisati kao roman za odrasle, zvao se tada "Ljubavni roman", gdje govorim o tome kako se jedan dječak suočava s majčinom smrti, uz elemente fantastike. No, tada nisam mogao dovršiti taj roman, jednostavno se u tom trenutku nije sve poklopilo, tako da je završio "na ledu". Drago mi je da je nakon svih tih godina, uz sjajne ilustracije Dominika Vukovića, knjiga napokon objavljena. Osjećao sam se malo nelagodno u ulozi pisca za djecu. Cijeli svoj radni vijek proveo sam sa srednjoškolcima, ali nikada nisam radio s malom djecom. No, kako sam i vidio na Monte Libriću, djeca su sjajna, sve ih zanima, zato je bilo zanimljivo napisati knjigu za njih. U idućoj knjizi takve vrste, osvrnut ću se na problematiku razvoda, ali iz perspektive roditelja, no ne želeći previše toga odati o sadržaju, reći ću da muškarac i žena postaju preljubnici, ali tu su i djeca, uvijek je to na granici zbilja-fikcija. Već krajem fakulteta bio sam opsjednut hrvatskom fantastikom 70-ih, veli Ferić.

Nadalje, ističe i da priprema knjigu o svojoj obitelji.

- Nadam se da će biti gotova do kraja ljeta, to će biti obiteljski roman, a čini mi se da čovjek, ako piše, mora odraditi taj svoj dug prema obitelji, neki to odrade prije, neki kasnije. Riječ je o dokumentarnoj priči, tu su dakle šukundjed, šukunbaba, pradjed i prabaka, baba i djed, roditelji pa sve do mene. Baku i djeda s mamine strane nažalost nisam upoznao, imam njihove portrete u sobi, njega su ubili u ratu, ona je umrla na porodu, i sve to je bogat motiv za književnost i za otkrivanje jedne epohe. Djed je bio kirurg, baka medicinska sestra, a moja mama se rodila, kako znamo reći "iz operacije". Kada sam bio na sistematskom pregledu, a poznat sam kao hipohondar, svi nalazi su bili u redu. Poslije sam išao kod liječnice, malo smo razgovarali i pitala me što pišem, na što sam odgovorio da pripremam autobiografski roman. "Niste Vi još za to, nalazi su u redu", kazala mi je, no onda mi je počela mjeriti tlak i mijenjala joj se boja lica. Kada je tlakomjer pokazao 210, rekla je, "vrijeme je za autobiografski roman", naglašava.

Oduvijek prilagođava lektiru

Veli da za sada ne namjerava pisati o srednjoškolcima, premda tu dobnu populaciju najbolje poznaje i najviše radi s njima.

- Nekako nisam za tu opciju. Što se kulture čitanja kod djece tiče, moram reći da ne vole baš čitati. U školi u kojoj predajem situacija je nešto bolja, no, generalno govoreći, srednjoškolci prepisuju lektire, sažetke. Sada stasa generacija djece čiji roditelji nisu imali kulturu čitanja, no na sreću moja gimnazija je dobra gimnazija, te učenici imaju taj interes i kulturu od kuće. Kada te mlade osobe dođu u srednju školu, trebale bi biti formirane ličnosti. Lektiru teško shvaćaju, ne korespondira sa sadašnjim vremenom, a niti s njima. Uzeo sam si tu slobodu da im od prvog dana prilagođavam lektiru, zaključuje Ferić.