O disidentskoj  književnosti, književnosti političkih emigranata te njihovim sličnostima i razlikama  raspravljalo se u četvrtak na 24. Zagrebačkim književnim razgovorima (ZKR).

Poljski profesor filologije na Jagiellonskome sveučilištu u Krakovu i prevoditelj Maciej Czerwiński u izlaganju o disidentskoj književnosti istaknuo je kako je Bogdan Radica  ponajprije politički emigrant te da je njegov politički angažman bitno odredio sadržaj preokreta koji mu se dogodio za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Czerwiński: Radica je ponajprije politički emigrant

Radica je prvenstveno politički emigrant nakon 1945. godine, rekao je dodavši kako je njegov politički angažman na strani jugoslavenstva i antifašizma bitno odredio sadržaj preokreta koji se dogodio za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Tada je, podsjetio je, kao član diplomatske misije kraljevske jugoslavenske vlade u SAD-u, sve više počeo naginjati hrvatstvu, ali - što se možda čini paradoksalnim - to ga je dovelo u poziciju da u američkom tisku, protiv službene vladine politike, podupire Titove partizane. Kasnije će, nakon kratkotrajnog boravka u Jugoslaviji 1945., preispitati tu svoju odluku, što će rezultirati bijegom i novom vrstom angažmana u hrvatskom iseljeništvu, dodao je.

Napomenuo je i kako je Radičina esejistika bila je u vrijeme Jugoslavije prešućena, a danas je zanemarena.

Jedan dio Radičinog opusa već je objavljen u Hrvatskoj, ali njegova esejistika i književno-kritički osvrti nisu se uklopili u glavne tokove hrvatske kulture, ustvrdio je dodavši kako to začuđuje jer je Radičina koncepcija Mediterana jedna od najkompleksnijih u Hrvatskoj.

Ona je, smatra, beskompromisna i dovoljno široka da bi dalmatinski milje izvukla iz posvemašnog kampanilizma, a opet naglasila njegove specifične karakteristike. Radica je, stoga, na neki način autsajder i u odnosu na cjelokupnu hrvatsku kulturu, ocijenio je.

Petrač: Čuić se svojim djelima našao u ulozi disidenta

Književnik Božidar Petrač govorio je o tome kako je dokument Bijela knjiga književnika Stjepana Čuića pretvorila u disidenta.
Ocijenio je kako taj dokument svjedoči o totalitarizmu jugoslavenske zajednice te dodao kako je nastao kao poticaj jugoslavenskom partijskom rukovodstvu da se obračuna s klasnim neprijateljima, liberalno i građansko opredijeljenim umjetnicima i kulturnim djelatnicima te svim vrstama nacionalizma.

Oni koji su se našli u tom dokumentu, među njima na osobito istaknutu mjestu i Stjepan Čuić, trebali su biti primjereno kažnjeni i podvrgnuti represivnim mjerama, napomenuo je Petrač i dodao kako je Čuić već s knjigom "Staljinova slika i druge priče" iz 1971. bio prepoznat kao pisac aktualiteta, čime je navijestio svoj disidentski položaj.

Taj položaj, smatra, potvrdio je "Tridesetogodišnjim pričama" iz 1979., u kojima je iskazao veliku kritičnost prema hrvatskoj društvenoj stvarnosti svoga vremena.

U romanu "Dnevnik po novom kalendaru" suho, hladnokrvno i objektivno analizira funkcioniranje vlasti, rekao je dodavši kako je Bijeloj knjizi zasmetao i romanom "Orden" iz 1981..

Roman "Orden", podsjetio je, u kojem tematizira prijateljstvo nekadašnjih ratnih protivnika trebali su 1983. izvesti Histrioni, no on je bio zabranjen i skinut s repertoara.

Tako se Čuić, naglasio je, svojim djelima našao u stvarnoj ulozi disidenta, koji do 1990. više nije mogao objavljivati.

Vrljičak: Hrvatskim piscima u egzilu zajedničke teme i motivi

Književnica Carmen Vrljičak Verlichak iz Argentine govorila je o prognanim pjesnicima hrvatskoga egzila - Viktoru Vidi, Borisu Maruni i Vinku Nikoliću.
Istaknula je kako je poezija bila najpopularniji žanr među piscima u progonstvu te dodala kako su zajedničko njihovoj poeziji motivi i stilovi, kao što su daljina, nostalgija i zaborav te ukorijenjenost i gubitak korijena.

Dubravko Jelačić Bužimski u svom sjećanju na disidentsku književnost govorio je o češkom književniku Vaclavu Havelu, koji je kao dojučerašnji zatvorenik, protivnik i neprijatelj države broj jedan, tijekom samo jedne jedine godine, nakon demokratskih promjena, postao čovjek broj jedan - predsjednik države.

Glowatzky: Nije bilo lako napustiti državu pod nadzorom tajne službe

Slavist i germanist te prevoditelj Tihomir Glowatzky govorio je o disidentima u Istočnoj Njemačkoj, napomenuvši kako su tamo autori bili podijeljeni u dvije skupine - oni koji su afirmirali socijalizam i skupina disidenata.

Ocijenio je kako nije bilo lako napustiti tu državu koja se nalazila pod kontrolom zloglasne tajne službe Stasija i socijalističkog sustava, u kojem su se pisci ravnali po propisima socrealizma.

Godine 1971. došlo je do liberalizacije kulturnog i književnog života, napomenuo je dodavši kako je posljedica toga bio rastući broj autora koji su otvoreno kritizirali državni sustav, među kojima i Wolf Biermann.

Biermannu je 1976. bio odobren nastup u Zapadnoj Njemačkoj s namjerom režima da ga se riješi, napomenuo je i dodao kako mu je potom bio zabranjen povratak i oduzeto državljanstvo, zbog čega je došlo do prosvjeda brojnih umjetnika.

Njih oko stotinu tijekom slijedećih nekoliko godina emigriralo je iz Istočne Njemačke ili im je oduzeto državljanstvo, napomenuo je.

Otčenášek: komunisti zabranili brojne autore

Predstojnik Katedre za južnoslavenske i balkanističke studije Filozofskog fakulteta Karlova sveučilišta u Pragu Jaroslav Otčenášek govorio je o češkoj disidentskoj književnosti. Nakon što su u veljači 1948. komunisti preuzeli vlast u Čehoslovačkoj, tijekom sljedećih pola godine došlo je do potpune nacionalizacije književnog tržišta, napomenuo je dodavši kako su brojni autori bili zabranjeni.

Podsjetio je kako su neki od njih odmah otišli u emigraciju, a neki ostali u Čehoslovačkoj. Stvaralaštvo onih koji su emigrirali, istaknuo je, označava se kao "disidentska književnost", a u Češkoj se koristi i termin "samizdat".

Disidentska je književnost u Čehoslovačkoj odigrala najveću ulogu u 70-im i 80-im godinama, rekao je dodavši, kako je u tome razdoblju domicilna književnost u intelektualnoj krizi pa je znatno oslabio i interes čitatelja.

Naglasio je kako je pristup prema disidentskim tekstovima bio otežan, što se promijenilo tek nakon 1989., kada je disidentsko stvaralaštvo dobilo i adekvatnu valorizaciju.

Izlaganja na ZKR nastavljaju se u petak.

Povezane vijesti

• Disidentska književnost ili književnost zaborava na 42. ZKR-u
• 43. Zagrebački književni razgovori od 5. do 8. listopada