Mladi pulski glumac
UGO KORANI Kazalište mora progovarati o konkretnom trenutku u kojem živimo
Trenutno mi je kazalište prioritet. Dan nakon zatvaranja kazališta uslijed pandemije koronavirusa trebali smo imati premijeru predstave "Cement". Ona će se održati kada sve ovo završi i jako joj se veselim. U njoj osim mene glume još dvoje Puležana - Nataša Kopeč i Vedran Živolić
S mladim pulskim glumcem sa zagrebačkom adresom Ugom Koranijem razgovarali smo o njegovim brojnim recentnim uspjesima, kao i o planovima za budućnost. Iako je koronavirus svima poremetio planove, Ugo očekuje bolja vremena i raduje se predstavama koje će uslijediti.
- Protekla je godina za tebe bila iznimno uspješna. Nominiran si za nagradu Hrvatskog glumišta za mlade glumce. U kojoj je to mjeri promijenilo tvoju karijeru?
- Ni u kojoj. Karijeru su mi, ako se to uopće može nazvati karijerom, mijenjali projekti i ljudi s kojima sam ih radio. Nagradu Hrvatskog glumišta osim nominiranih i njihovih obitelji prati malo tko. Ona nema neku naročitu važnost - možda privid glamura na dodjeli i pokoji intervju, ali to meni nije bitno.
Proba orkestra
- Kako je došlo do suradnje sa Zagrebačkim kazalištem mladih, gdje si postao dio ansambla?
- Prošle godine sam tamo radio predstavu "Mladež bez Boga", pa nakon toga uskakao u "Probu orkestra". Nakon te dvije suradnje dobio sam poziv da postanem dio ansambla. Nisam lažno skroman i ne pokušavam umanjiti svoje zasluge, ali udio u svemu tome imala je blagonaklonost zvijezda jer dobiti posao odmah nakon završetka Akademije u kazalištu kakvo je ZKM blagoslov je i na tome sam zahvalan. Nije nebitna ni činjenica da se velika scena ZKM-a zove "Istra". Ispada da za mene druge mogućnosti nije ni bilo.
- Nakon diplome, gdje vidiš svoju budućnost, u Puli, gdje si počeo svoje prve umjetničke korake, ili u Zagrebu, gdje zadnjih godina živiš i gdje ima daleko više mogućnosti?
- U Zagrebu. Pula je mjesto u kojem sam odrastao, tu žive moji roditelji, prijatelji, volim ovaj grad, no govoreći o kazalištu, ovdje ne vidim svoju sreću. Vidim ju recimo u Savičenti gdje Matija Ferlin stvara jednu prekrasnu priču kojoj je fokus istraživanje i propitivanje. Kazalište u Puli, tako meni izgleda, služi kao zabava, a to mu ne bi trebala biti zadaća. Naravno da ono mora biti zabavno, ali ne na razini lošeg vica. Ono mora progovarati o konkretnom trenutku u kojem živimo. Mora postavljati pitanja, mora tjerati na razmišljanje i mora biti kritično. Najbanalnije rečeno, gdje je predstava koja progovara o propasti Uljanika? Gdje su predstave za djecu koje čaroliju stvaraju bez catchy songova i šarenih svjetala? Nije rješenje u predstavama koje pune blagajnu, a prazne glavu. Zašto nema veće fluktuacije umjetnika? Koliko uspijem pratiti, ovdje se već godinama izmjenjuju više manje isti redatelji. To ne znači da su oni loši i da ne bi trebali raditi, ali nisu jedini čak ni u Istri, a kamoli u Hrvatskoj ili Europi. No, ja nisam ovdje, pa mi je lako govoriti. Možda bi oni koji ovdje žive i rade govorili potpuno drugačije i to je u redu.
- Kazalište ili film kao prioritet u budućnosti?
- Trenutno mi je kazalište prioritet. Dan nakon zatvaranja kazališta uslijed pandemije koronavirusa trebali smo imati premijeru predstave "Cement". Ona će se održati kada sve ovo završi i jako joj se veselim. U njoj osim mene glume još dvoje Puležana - Nataša Kopeč i Vedran Živolić.
Lijek
- Planovi za budućnost?
- U situaciji u kojoj se nalazimo, pritom mislim na pandemiju koronavirusa, teško mi je govoriti o budućnosti. U najmanju ruku, ona je neizvjesna. Kazalište će vjerojatno biti među zadnjima koje će dobiti "dozvolu" za rad. Međutim, čitam danas u novinama da ako broj oboljelih ostane na silaznoj putanji dozvolit će se liturgijska slavlja, pa mi to budi nadu da će moći i kazalište radit. Situacija u kulturi nije bajna. Njemačka će kulturnu industriju pomoći s 50 milijardi eura, Velika Britanija sa 190 milijuna dolara, a naši vladajući mudro šute. Austrija i Francuska će umjetnicima isplatiti ugovorene izvedbe bez obzira na to što ih neće odigrati, a naše se ministarstvo diči odlukom da samostalne umjetnike pomaže s bijednih 3.000 i nešto kuna. To je sramotno! Nakon ove krize, koja je dakako i duhovna, ljudima će trebati neki lijek. Lijek se može dobiti na recept, a može i odlaskom u kazalište, koncert, izložbu, čitanjem dobre knjige. Nadam se da će druga opcija na kraju ipak pobijediti.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
