MEDIA FEST
U Fažani Bojan Žižović i Kruno Lokotar predstavili roman "Stranka" KNJIGA NIJE POLITIČNA NEGO GOVORI O POLITICI
(M. MIJOŠEK)
O stanju u nakladničkim kućama govori i činjenica da je knjiga prije samog objavljivanja triput odbijena
Prije nešto više od dvije godine u nakladi Sandorf objavljen je roman "Stranka" pulskog pisca i novinara, zamjenika glavnog urednika našeg lista, Bojana Žižovića.
"Glavni lik u ovoj knjizi koja, kako napominje Lokotar, nije politična nego govori o politici", je idiot koji je spreman učiniti sve da bi se dokopao vlasti.
"Stranka" je bila uvelike zanemarena od kritičara.
Dobro je pak prošla među članovima žirija književnih nagrada: uvrštena je u finale nagrade "T-portal" za najbolji roman godine i nagrade "Fric", za najbolju prozu godine. O stanju u nakladničkim kućama govori i činjenica da je knjiga prije samog objavljivanja triput odbijena.
Najudobnija fotelja
U kaotičnom crescendu glavni se lik strelovito uspinje stranačkom hijerarhijom i s vremenom dostiže onu najudobniju fotelju. "On je najobičniji idiot", napominje sam autor i ima sve "odlike" perspektivnog političara: ne vodi se moralom, već ambicijom, nema nikakvih uvjerenja, prazan je list papira koji se Stranci, njegovoj novoj obitelj, na početku nudi na pladnju kako bi jednog dana ovladao njom.
Temeljna inspiracija romana nazire se već od prvih stranica: Žižovićev dugogodišnji rad u novinarstvu podario mu je sasvim dovoljno inspiracije za fabulu, a sam autor ne skriva da mu je "IDS bio muza, ali dakako ne samo ta stranka, budući da sve političke strukture funkcioniraju otprilike na isti način".
Zagrebemo li ispod površine pronaći ćemo nekoliko literarnih dragulja koje Žižović brusi - pridjevima možda najeminentnijeg hrvatskog književnog urednika danas - "vrlo žestoko i uvjerljivo". Tu je njegova kratka staccato rečenica, turobna i mračna atmosfera u stilu Kafke - kao da je siv i beživotan Trst, gdje je roman pisan, bio idealno polazište za to.
Žižović napominje i kako - kao u nijemom crno-bijelom filmu - "osim jedne zvonjave telefona, u romanu nema zvuka".
Točku na "i" u romanu autor daje popisom mnogih grotesknih gastro-recepta u maniri ogavnih i ciroznih alkoholnih koktela Venedikta Jerofejeva, a i sam ističe kako je to bio osobni hommage ruskome piscu.
Jedini ovakve vrste
Roman se ističe činjenicom da je vjerojatno jedini ovakve vrste pisan u "ich" formi - uvid u stranačke gadosti dan nam je iz prvog lica. Misli i radnje glavnog lika dinamično su prekidane paralelnom pričom i likom tajnice, koja predstavlja jedinu moralnu vertikalu u plejadi proždrljivih političkih grabežljivaca.
Paralelnom pričom junakovog alter ega pisac se poigrava groteskom i apsurdom, elementima koji periodično pojavljuju i u glavnoj priči.
Lokotar, koji je roman prvi dobio na čitanje, napominje kako je roman "težak za uređivanje i pisanje jer se radi o kumulaciji gadosti. Kada pomislite da ne može niže, glavni će lik spavati s majkom vlastite žene".
Žižoviću je roman zadao nekoliko poteškoća.
- Teško je pisati o idiotu u prvom licu. Ne smiješ ništa pametno reći, ne smiješ komentirat. Često sam se svađao s glavnim likom, ponekad je bježao od mene da bi mi se zatim vratio, poručuje pulski pisac.
Drugi se problem tiče "birokratizacije teksta" - kako ubaciti sve te isprazne i monotono cirkularne političke fraze bez da se čitatelja uguši? Žižović se po toj tankoj liniji odlično snalazi, iako Lokotar poručuje kako se "tu moglo dodatno pretjerati".
Lik Glavne tajnice stranke (nijedan lik u romanu nema ime, već susrećemo samo Tajnike, Pročelnike i ostale minorne funkcionare uz Gradonačelnika i Predsjednika stranke) pruža čitatelju nadu kako možda ipak postoji izlaz - trunka morala negdje na kraju dugog i mračnog tunela.
Jedan od malobrojnih kritičkih osvrta predbacio je Žižoviću da tajnici nije dao dovoljno prostora, na što autor odgovara kako je ultimativni cilj ipak bio potpuno dehumanizirati roman.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
